Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

DIDAK PIR (Didacus Pyrrhus Lusitanus; Iacobus Flavius Eborensis; pravim imenom Isaia Koen), pjesnik (Évora u Portugalu, 5. IV. 1517 — Dubrovnik, 16. V. 1599). Potekao iz bogate obitelji portugalskih Židova. Školovao se na uglednim učilištima u domovini (Lisabon, možda Coimbra) i u Španjolskoj (Salamanca). Kao osamnaestogodišnjak bio je 1535. prisiljen, zajedno s obitelji, krenuti u progonstvo u Englesku, potom Belgiju, gdje se zatječe već u proljeće 1536. Neko je vrijeme proboravio u Liègeu i Louvainu. Na poč. 1540-ih dolazi u Ferraru, u kojoj stječe više uglednih prijatelja i zaštitnika. Giglio (Lilio) Gregorio Giraldi uvrštava ga kao jednog od sugovornika u znamenitu književnopovijesnu raspravu De poetis nostrorum temporum (Firenca 1551); diplomat i književnik Girolamo Falletti u vlastitoj zbirci pjesama tiska i trinaest Didakovih sastavaka (Hieronymi Phalethi Savonensis poematum libri septem. Ferrara 1546). Kao pjesnički ili prozni korespondenti Didakovi u tom su razdoblju dvorski povjesničar Giovan Battista Nicolucci Pigna, književnik i sveučilišni profesor Giovan Battista Giraldi Cinzio, ferrarski pjesnik Gasparo Sardi, mletački polihistor Paolo Giovio. U Ferrari je tiskao prvu zbirku pjesama. Kad je 1551. u gradu izbila epidemija, morao je napustiti Ferraru i privremeno se skloniti u Anconu, a 1552. našao se u Rimu. Ondje je proboravio do smrti Julija III. i izbora Pavla IV. za novog papu u proljeće 1555, kad je kao Židov morao potražiti novu sredinu. Krenuo je u Carigrad, a odatle, nakon određena zadržavanja, u Dubrovnik, gdje je njegov boravak prvi put posvjedočen 1558. Od tada pa do smrti, puna četiri desetljeća, boravio je u Dubrovniku, po svemu sudeći, bez većih prekida. Radio je kao učitelj klasičnih jezika i književnosti u dubrovačkoj školi. Bio je u prisnim odnosima s mnogim uglednim Dubrovčanima, npr. M. Vetranovićem Čavčićem, M. Benešićem, D. Ranjinom, G. Budislavićem, M. Kabužićem; bio je učitelj, a potom i dobar prijatelj D. Zlatarića, A. Meda, T. Budislavića, V. Basiljevića, M. Monaldija, I. Držića, M. Ranjine, P. i I. Velje i dr. Upravo boraveći u Dubrovniku, uspio je tiskati najveći broj vlastitih tekstova, od kojih su neki nastali i mnogo prije. Tako je 1582. u Mlecima, a nedugo potom i u Krakovu, objavio pjesmu o uglednim dubrovačkim obiteljima, za koju ga je u kolovozu sljedeće godine dubrovački Senat i nagradio. U Krakovu je 1583. tiskao kratku zbirku od pet pjesama Enkomijast, koju je posvetio prijatelju i meceni T. Budislaviću, poznatom liječniku i prirodoslovcu. Na početku sljedećeg desetljeća, 1592, objavio je u Mlecima najopsežniju i zacijelo najambiciozniju svoju zbirku Katon Mlađi. Drugo, dotjerano izdanje, objavljeno je u istom gradu, ali u drugog nakladnika. O datumu njegove smrti zaključuje se po prijepisu oporuke, u kojem stoji da je pokopan 17. V. 1599. — Kao pjesnik koji pripada trima nacionalnim književnim historiografijama — portugalskoj, talijanskoj i hrvatskoj — D. dosada nije bio predmetom monografske studije u kojoj bi bio opisan i vrednovan cio njegov opus. Mladenačke pjesme tiskane u Ferrari otkrivaju kompetentnog versifikatora koji preferira prigodne pjesme i razmjerno slobodne erotske motive; naglašen smisao za ludičko pjesništvo pokazuju sastavci u tradiciji tzv. carmina figurata, kakvi se nalaze u spomenutoj Fallettijevoj zbirci. Katon Mlađi, objavljen gotovo pola stoljeća potom, otkriva ne samo neizbježnu biološku mijenu nego i očevidnu razliku u pjesnikovoj društvenoj poziciji. Iako u tom zborniku ima i tekstova koji su nastali davno prije, neki još za boravka u Italiji, neki vjerojatno i prije toga, okosnicu mu tvore stihovana opća etička načela, bilo da je riječ o moralnim maksimama prepoznatljiva autorstva, bilo da je posrijedi anonimna poslovična građa. Zbornik ima jedanaest posebno naslovljenih odsječaka, od kojih golema većina ima manje ili više naglašene didaktičke ambicije. Iako je nemoguće u svakoj od tih manjih cjelina vidjeti neposrednu nastavnu svrhovitost, već sam odabrani naslov upozorava na to u kojoj se tradiciji D. htio legitimirati. D. je u prvom redu pjesnik kratkih, prigodnih forma, što vjerojatno nije posljedica samo njegova osobna nagnuća, nego i činjenice što se kao izbjeglica neprestano morao utjecati moćnim mecenama. O nezahvalnosti takva njegova položaja svjedoče i nerijetke promjene posveta u njegovim tekstovima. S jednakom je lakoćom komemorirao i sretne i tužne trenutke u životu svojih prijatelja i zaštitnika, pokazujući iznimno poznavanje generičke tradicije epitafa, epicedija, epitalama, enkomija. Stihove je pisao vrlo lako: prema vlastitu priznanju za trista stihova bila su mu potrebna tri dana. Poznavao je potanko obje antičke književnosti, a najinspirativnije autore našao je u Marcijalu i Katulu, Properciju i Ovidiju. Iako se okušao i u lirici na Horacijevu tragu, najprirodnije se izražavao pišući elegije i epigrame, pa upravo u visokom standardu koji je dosegnuo u tim dvjema vrstama valja vidjeti njegov najveći prinos cjelini hrvatskog latinizma. U rukopisu je ostavio djela Elegiarum libri tres ad Dominicum Slatariccium, Patavinae scholae rectorem et equitem splendidissimum i De D. Blasio, rhacusanae reipublicae patrono, carmen.

DJELA: Carmina. Ferrara 1545 (pretisnuto u P. Kolendića). — Epistola ad Paulum. Ferrara 1563. — De illustribus familiis quae hodie Rhacusae exstant. Venetiis 1582, Cracoviae 15822, Ragusii, Trevisan 17903, Dubrovnik 1903 (p. o. iz Srđa, br. 2–5). — Encomiastes. Cracoviae 1583 (pretisnuto djelomično u Ž. Puratića). — Cato Minor sive dysticha moralia ad Ludimagistros Olyssiponenses. Accessere nova epigrammata, et alia nonnulla eodem Auctore. Opus pium, et erudiendis pueris adprime necessarium. Venetiis, 1592, Venetiis, Apud Felicem Val. Grisium, 15962. — U. Appendini: Carmina. Accedunt Selecta illustrium Ragusinorum poemata. Ragusii 1811, 204–244 (pretiskano u: Diogo Pires, Antologia Poética. Coimbra 1983; ur. C. A. André).
 
LIT.: F. M. Appendini: Notizie istorico-critiche sulle antichità, storia e letteratura de’ Ragusei, 2. Ragusa 1803, 324–327. — T. Krša (Chersa): Della vita e degli scritti di Didaco Pirro altramente detto Jacopo Flavio Eborense. Firenze 1826. — I. Kasumović: Pjesme Urbana Appendinija i u njima izdana antologija dubrovačkih latinskih pjesnika. Rad JAZU, 1908, 174, str. 52–74. — Đ. Körbler: Život i rad humanista Didaka Pira Portugalca, napose u Dubrovniku. Ibid., 1917, 216, str. 1–169. — J. Tadić: Jevreji u Dubrovniku. Sarajevo 1937. — G. Bertoni: Umanisti portoghesi a Ferrara (Hermino e Didaco). Giornale storico della letteratura italiana (Torino), 1939, sv. 94. — Isti: Ancora Diego Pirro. Ibid. — P. Kolendić: Nekoliko pesama humaniste Didaka Pira. Zbornik istorije književnosti SANU, 1961, 2, str. 1–47. — Ž. Puratić: Četiri sitna priloga za historiju naše starije književnosti. Radovi. Filozofski fakultet u Sarajevu, 3(1965) str. 399–419. — A. da Costa Ramalho: Luís Pires e năo Diogo Pires. Humanitas (Coimbra), 29–30(1977–78) str. 230–231. — Isti: Diogo Pires, Évora e o Algarve. Ibid., 31–32(1979–80) str. 235–239. — Isti: Diogo Pires sobre a morte de D. Joăo II. Ibid., str. 239–241. — Isti: Didacus Pyrrhus Lusitanus, poeta e humanista. Ibid., 35–36(1983–84) str. 1–17.
 
Darko Novaković (1993)