ALIBRANTI, Andrija

ALIBRANTI, Andrija, kulturni povjesničar (Korčula, 11. IV 1826 — Dubrovnik, 27. I 1903). Sin je Franje, postolara, i Lucije, rođ. Filippi. Osnovnu školu polazio je u rodnom gradu, teologiju studirao u Zadru i tu bio zaređen za svećenika. Ubrzo je postao kanonik Zbornog kaptola u Korčuli, potom prepozit Katedralnog kaptola u Dubrovniku, gdje je i umro. Pokopan je u Korčuli. — Još za studija prihvaćao je slavensku ideju te Gajev jezik i pravopis, potpisujući se pohrvaćenim oblikom Alibrantić. U zadarskoj bogosloviji sudjelovao je u osnivanju društva za gajenje narodnog jezika »Sloga«. Pridružio se i drugim rodoljubnim akcijama: potpisao proglas koji je 21. V 1848. upravljen slavenskom kongresu u Pragu, bio pretplaćen na hrvatske publikacije knjižare braće Battara u Zadru, održavao prijateljske veze s uglednim rodoljubima i piscima – s narodnim preporoditeljem Lukom Svilovićem, književnikom Petrom Franasovićem i dr. Pisma, upućena 1849. ovom potonjem (jedno na talijanskom i pet na hrvatskom), važna su za upoznavanje tadašnjih prilika u Dalmaciji. No poslije se počeo priklanjati autonomašima, favorizirajući talijanski jezik u hrvatskomu kulturnom životu. Svoje radove na talijanskom jeziku (o moreški, rimskim starinama u Lumbardi na Korčuli, dubrovačkim svecima te o mljetskom jezeru) objavljuje u časopisima: Manuale del regno di Dalmazia (1876–1877), Bulletino di archeologia e storia Dalmata (1886), L’Epidauritano (1896). Na talijanskom je 1888. objavio u Dubrovniku i knjigu o životu i književnom radu L. Svilovića, ali u njoj ističe slavenski biljeg Dalmacije. Kao korčulanski kanonik napisao je hrvatsku pjesmu o Sv. Martinu, a u svojim talijanskim pjesmama slavi Sv. Vlaha (Smotra dalmatinska, 1891) i Ivana Gundulića prigodom otkrivanja njegova spomenika (Dubrovnik, 1893), ističući, kao i nekoliko puta ranije, Dubrovnik kao slavensku Atenu, pa se i u tom kasnijem razdoblju kod njega još uvijek vide »znatne i jake iskre makar i zatomljenog slavenskog osjećanja« (V. Foretić).