Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

ĐAJA (Džaja), pomorska obitelj, čiji su se preci na poč. XVII. st. ispod Golije doselili u Risan. Pojedini članovi obitelji iselili su u Kotor, a drugi oko 1743. u Herceg-Novi i potom u Dubrovnik. Dubrovački ogranak uzeo je prezime Đaja, a onaj u Boki kotorskoj Bjeladinović. Prema podacima iz Historijskog arhiva u Dubrovniku, Džaje su podrijetlom iz Konjica, gdje i sada postoji muslimansko selo Džajići. Bježeći pred Turcima, neki stanovnici sela Džajići otišli su prema Dubrovniku, a drugi u Dalmaciju (1687), odakle su se raselili u Livno, podno Klisa (rod Klišana) te na Kupres (K. Draganović). God. 1758. spominje se Simo Milošev Čaić(Đaja Bjeladinović) kao pomorac i patrun gajete »Sv. Nikola«, nastanjen u Topli kraj Herceg-Novoga, a 1761. u Risnu je zabilježeno ime kapetana Miloša Milutinovića Bjeladinovića. Među Rišnjanima koji su se 1768–74. borili protiv Turaka u ruskoj floti na Mediteranu pod zapovjedništvom grofa Orlova isticao se Petar Bjeladinović Đaja, koji je skupljao dragovoljce za flotu, a ime mu se spominje u starijim risanskim zapisima. Božo (1830–1914) bio je kapetan duge plovidbe, brodovlasnik i pomorski beletrist. Kao šesnaestogodišnjak ukrcao se na brod svog strica u Trstu. Poslije je 12 godina plovio na dubrovačkim i pelješkim trgovačkim jedrenjacima te 1873. položio ispite za poručnika i kapetana duge plovidbe. Od 1878. do 1881. bio je zapovjednikom dubrovačkog barka »Srećni«, obiteljskog jedrenjaka sagrađenog 1871. u Rijeci. Oko 1881. nastanio se u Le Havreu i radio kao ortak u jednoj manufakturnoj radnji, a potom kao pomorsko-trgovački posrednik. God. 1887, kupivši bark »Nicolò G.«, vraća se plovidbi i bavi se prijevozom ugljena. Na prijedlog brata Jovana 1890. preuzima zapovjedništvo na jedinom riječnom parobrodu u Srbiji, tegljaču »Deligradu«, koji je, preinačen u putnički parobrod, plovio na relaciji Beograd—Dubravica. Tih je godina pokrenuo osnivanje dioničkog poduzeća, Prvoga kraljevskog srpskog parobrodarskog društva, koje je u početku imalo samo brod »Deligrad«, a poslije, ponovno na Božin poticaj, i druge novonabavljene brodove namijenjene riječnoj plovidbi Dunavom. God. 1906, nakon razmirica sa srpskim poslovnim krugovima, napustio je Srbiju i preselio se u Beč. Objavio je djela iz područja pomorske beletristike, obrađujući pojedinosti iz pomorskog života Bokelja i Dalmatinaca: Na ratnim brodovima (Zemun 1901), Naši pomorci, 1–3 (Mali, Beograd 1903; Mladić, Beograd 1904; Timunijer, Beograd 1909), L’Eco delle onde (Belgrado 1908). U rukopisu su mu sačuvana tri rada Vođa palube, Kapetan i Starost, koji su posljednji dijelovi tiskane knjige Naši pomorci. Njegov sin Ivan bio je fiziolog.

LIT.: (Srećni, Nicolò G.). Annuario marittimo (Trieste), 1880, str. 59; 1881, str. 35; 1888, str. 60. — S. Nakićenović: Boka — Naselja srpskih zemalja. Srpski etnografski zbornik, 1913, 20, str. 438, 523. — M. S. Đuričić: Istorija jugoslavenskog rečnog brodarstva do 1926. godine. Beograd 1965, 29–43, 128. — I. Zloković: Prilozi za istoriju pomorstva i trgovine Risna. Godišnjak Pomorskog muzeja u Kotoru, 14(1966) str. 7, 9, 10. — K. Draganović: Naselja i migracije na Kupresu (u: Sa Kupreške visoravni. Slavonski Brod 1970, 486–489). — I. Zloković: Jedan zaboravljeni pomorski beletrista. Godišnjak Pomorskog muzeja u Kotoru, 20(1972) str. 271–279.
 
Tatjana Delibašić i Josip Luetić (1993)