DIMITRIJEVIĆ, Mila

DIMITRIJEVIĆ, Mila, rođ. Jovanović, dramska glumica (Kragujevac, 9. I. 1877 — Zagreb, 12. I. 1972). U trinaestoj godini pristupila glumačkoj družini Đ. Protića u Kragujevcu. Na gostovanju u Karlovcu zapazio je A. Mandrović i 1894. angažirao u zagrebačkom HNK, gdje je nastupala gotovo sedam desetljeća, od otvorenja nove zgrade 1895. u Vojnovićevu Ekvinociju do posljednjeg nastupa u Budakovoj Mećavi u 88-oj godini života. U doba izgradnje svoje umjetničke osobnosti doživjela je povijesne reforme hrvatskoga glumišta S. Miletića te nastupala s velikim glumcima poput A. Fijana, Marije Ružičke-Strozzi, Milice Mihičić, D. Freudenreicha i sa suprugom M. Dimitrijevićem. Započevši u doba kazališnog romantizma i patetike, u glumački stil unijela je realistički doživljaj, čistu dikciju i jednostavnost izraza. Odigrala je više stotina uloga u dramama i komedijama domaćih i stranih autora. Započela je u salonsko-konverzacijskom repertoaru (A. Dumas sin, V. Sardou, O. Wilde, H. Bataille, F. Molnár — uloga Jolante u Đavlu). Neposrednost osjećaja ostvarila kao Anica (M. Halbe, Mladost), Hanka (Gabriela Zapolska, Moral gospođe Dulske) i Mitzi (A. Schnitzler, Ljubakanje). Posebne sklonosti pokazala je za ruske dramatičare interpretirajući komične uloge udavača (V. N. Gogolj, Revizor i Ženidba), zatim Lizu (L. N. Tolstoj, Živi leš), Nastju (M. Gorki, Na dnu) i Grušenjku (F. M. Dostojevski, Braća Karamazovi). Istaknula se kreacijom Katjuše Maslove u Tolstojevu Uskrsnuću, koju je igrala gotovo dva desetljeća. Glumačka posebnost bila joj je tumačenje žena iz naroda. Nastupala je u dramama I. Cankara, M. Ogrizovića, S. Tucića, M. Dežmana, F. Markovića, V. Cara Emina, F. Hrčića, S. Miletića, J. Kulundžića, M. Krleže, J. Ivakića, K. Mesarića, S. Ćorovića, M. Matkovića, Zlate Kolarić-Kišur, R. Plaovića, M. Đokovića, Jelene Lobode-Zrinski, M. Božića i Mirjane Matić-Halle. Glumila je u komadima P. Petrovića Pecije (Rkać, Ruška, Suza, Duše, Mrak, Pljusak, 3:1, Vragolije). Nastupila je 1901. i u prvoj izvedbi Nušića na zagrebačkoj sceni, u drami Tako je to moralo biti, tumačeći Stanku; vrhunski je ostvarila Živku u Gospođi ministarki 1929. i Simku u Ožalošćenoj porodici 1934. Ulogom Mande u Mećavi P. Budaka (1952) zaokružila je niz profiliranih ženskih uloga. Gestom, ritmom i bojom glasa istraživala je individualnost likova te pokazala znatan smisao za komiku, lirizam i scenski naturalizam. Šezdesetu obljetnicu djelovanja proslavila je 1955. naslovnom ulogom u Sarmentovoj komediji Mamouret. Postavši za života legendom hrvatskoga glumišta, sudjeluje 1960. u proslavi stote obljetnice zagrebačkoga kazališta ulogom u Cankarovoj drami Sluge. Nastupala je i na radiju, snimala gramofonske ploče, a zajedno s V. A. Bekom glumila u prvoj TV drami zagrebačke proizvodnje, minijaturi Jedno poslijepodne P. Villara 1957. Uspješna je bila i na filmu u Sofki R. Novakovića 1948, Sreća dolazi u devet N. Tanhofera 1961. i Danima A. Petrovića 1963. God. 1971. snimljen je o njoj dokumentarni film Portret glumice Mile Dimitrijević (scenarij J. Stošić, režija D. Schneider, kamera O. Miletić). God. 1992. utemeljena je Nagrada »Mila Dimitrijević«.