DIMITROVIĆ, Špiro

DIMITROVIĆ, Špiro (Spiro, Spiridon), prevoditelj i pjesnik (Benkovac, 13. I. 1813 — Zagreb, 6. II. 1868). Podrijetlom iz srpske posjedničke obitelji. Od 1841. do oko 1857. bio časnik u 51 (sedmogradskoj) pješačkoj pukovniji. Zastupao ideje ilirizma i panslavizma; družio se s J. Kollárom, N. Tommaseom, a osobito s P. Preradovićem, koji je pod njegovim utjecajem 1843. napisao prvu pjesmu na hrvatskom jeziku (Poslanica Špiri Dimitroviću). Osumnjičen je 1844. kao vođa tajnog društva za osnivanje velikoga slavenskog carstva, no istraga nije pribavila dokaze. Umirovljen 1856. ili 1857. u činu kapetana, vraća se u domovinu i nastanjuje u Zagrebu. Do smrti se bavio prevoditeljskim i književnim radom, a neko je vrijeme i stalni prevoditelj zagrebačkoga kazališta. Javljao se od 1843. prijevodima te izvornim pjesmama u preporodnom duhu u Danici horvatskoj, slavonskoj i dalmatinskoj, Zori dalmatinskoj, Narodnim novinama, Glasniku dalmatinskom, Naše gore listu, Svijetu i Domobranu. Potpisivao se Kotaranin, Mitar Kotarac, Kotarac iz Benkovca te šiframa. S njemačkog i ruskog jezika preveo je oko 200 dramskih djela, neka zajedno s D. Demetrom, uglavnom iz njemačkoga šaljivog repertoara (E. Scribe, J. N. Nestroy, Charlotte Birch-Pfeiffer, A. Kotzebue). Prema njemačkim obradbama preveo je i lokalizirao uglavnom za kazališne potrebe Shakespeareovu komediju Ljubav sve može ili Ukroćena tvrdokornica, i tragediju Julio Cezar (Zagreb 1860), Molièreova Liječnika protiv volje te Gospođu s kamelijama A. Dumasa sina. Preveo je i Schillerove drame Vilim Tell (Zagreb 1860), Razbojnici (Zagreb 1861), Marija Stuart te Fiesco ili Urota u Genovi. Također je jedan od prvih prevoditelja Puškinovih djela u Hrvata: Ruslan i Ljudmila (Zagreb 1859), Eugenije Onjegin (Zagreb 1860) i Poltava (Zagreb 1860); preveo je i Lažečnikov povijesni roman Ledena palača (Zagreb 1863). Većinu je prijevoda ostvario u desetercu jednolična izraza i upitne točnosti. Njegov je prevoditeljski rad oštroj kritici podvrgnuo A. Šenoa, zamjerajući mu nedarovitost, površnost, germanizme, neprimjerenu uporabu narodnih poslovica te slabo znanje hrvatskog jezika (O hrvatskom kazalištu, Pozor, 1866). Ipak, Dimitrovićevim zauzimanjem neka su se temeljna djela europskoga dramskog repertoara prvi put pojavila u hrvatskoj sredini.