DINARIČIĆ, Nikola

DINARIČIĆ, Nikola (Dinaricio, Dinaricius, Dinarico, Dinarić, Dinarizio), osorski biskup i splitski nadbiskup (Hvar, rujan 1700 — Split, 13. VII. 1764). Potomak ugledne hvarske obitelji, koja se oko 1715. preselila u Split. U splitskom sjemeništu učio od 1715. do 1719, školovanje nastavio i dovršio u Padovi, gdje je 20. XII. 1725. postigao doktorat obaju prava. Obavljao službu crkvenoga fiskalnog odvjetnika pri papinoj nuncijaturi u Veneciji. Papa Benedikt XIV. imenovao ga je 22. XI. 1745. osorskim biskupom. U veljači 1746. preuzeo je biskupiju te u Osoru imenovao delegata koji će voditi biskupijske poslove. U Osor je došao 31. V. 1746. Na njegovu je zamolbu J. Botterini preveo na hrvatski jezik Kratki nauk (Mleci 1747). Češće je obilazio biskupiju (1747, 1750, 1752, 1755, 1756). Zapisnici pastirskih pohoda sadržavaju mnoštvo podataka o hrvatskoj glagoljskoj tradiciji tadašnje Osorske biskupije. Dvaput je u Belom na Cresu pjevao glagoljsku misu (1750. i 1755) uz asistenciju osorskih kanonika. U ime apostolskog nuncija u Veneciji vodio je 1749. istragu protiv krčkog biskupa P. A. Zuccherija, koji je na tužbu krčkih glagoljaša, dekretom istog nuncija, u listopadu 1747. bio suspendiran i stavljen pred istragu. Zbog toga je u lipnju 1749. boravio u Krku, gdje je u samostanu Sv. Franje saslušao svjedoke, dok je uprava Krčke biskupije bila povjerena rektoru splitskog sjemeništa A. Tripkoviću, poslije ninskom biskupu. Benedikt XIV. unaprijedio ga je 3. I. 1757. na metropolitansku stolicu u Splitu. Nastavio je pastoralne pohode po župama nadbiskupije, propovijedanje na hrvatskom i talijanskom jeziku, brigu za glagoljaše i zaštitu slavenskog bogoslužja u crkvama te izgradnju crkvenog života (mecena je izdanju katehetskih propovijedi J. Filipovića). Prigodimice je glagoljao svečanu misu i kao splitski nadbiskup. Zahtjev (1758) za oštre sankcije protiv »shizmatika« u Dalmaciji i prijedlog da se u sjemenište u Prikom primaju srpski mladići, koji bi se »preodgojili« i slali u župe, Kongregacija za propagandu vjere u Rimu nije prihvatila. Poznat je i njegov odrješit nastup protiv praznovjerja (1760). — Skupljao je rimske starine, najviše epigrafsku građu u samom Osoru. Takve je spomenike donosio u Osor i iz drugih otočnih mjesta, poglavito iz Cresa i Belog, gdje su se nalazila manja rimska naselja. Te je natpise izlagao u svojoj biskupskoj palači u Osoru i tako zasnovao današnju epigrafsku zbirku. Smisao i interes za osorske starine pokazuje u izvještaju Svetoj stolici (1756), u kojemu na temelju masivnih fragmenata vrlo velikih stupova te iskopina skladno sastavljenoga mozaičkog poda opisuje veličinu i ljepotu stare osorske katedrale.