DISISLAVIĆ

traži dalje ...

DISISLAVIĆ (Desislavić), rod iz hrvatskog plemena Mogorovića, nastanjen u srednjem vijeku u župi Lika. Ime roda zabilježeno je u latinskim dokumentima u oblicima Disclavich, Disislavich i Dissisclauig. Od druge pol. XIV. st. nose pridjevak od Ostrovice (de Ostrovica, Oztrouicha) po obiteljskomu posjedu i utvrđenom gradu Ostrovici u Lici. Predak roda Disislav (prvi put spomenut 1334. kao pokojni), obavljao je, kao i svi Disislavići do potkraj XIV. st., službu župana župe Lika. Njegovu sinu, županu Petru (umro prije 1349), koji se spominje i kao »comes Petro de Licha«, povjerili su rođaci, knezovi Kurjakovići Krbavski, upravu primorskoga grada Scrisse (Scrisalea, danas Karlobag), kada je došao u njihov posjed nakon pada hrvatskog bana Mladina II. Bribirskog (1322). S bratom županom Kurjakom Petar je zabilježen kao svjedok 1334, a 1345. spominje se šteta na Petrovim imanjima učinjena za rata hrvatsko-ugarskoga kralja Ludovika I. s Mletačkom Republikom. Kao izaslanik knezova Kurjakovića Krbavskih boravi u Ninu 11. II. 1346. Tri godine poslije, 23. IV. 1349, ninski je Kaptol potvrdio kupnju više posjeda u Lici, koje su kupili župan Kurjak i sinovi njegova već pokojnog brata Petra: župani Grgur, Ivan te kraljevski vitez i pisac glagoljskog misala → knez NOVAK (taj dokument ninskoga Kaptola potvrdio je kralj Ludovik I. 23. VIII. 1358). Iste godine 23. IX. splitsko Veliko vijeće izabralo je župana Kurjaka za splitskoga kneza. Povjerenici (baruni) kralja Ludovika I, koji su po njegovu nalogu tada boravili u Dalmaciji, nisu potvrdili taj izbor (G. Novak). Nakon te godine župan Kurjak više se ne spominje. Kralj Ludovik I. potvrdio je sinovima njegova brata Petra Grguru, Ivanu i Novaku njihove posjede u Lici 29. III. 1351, a 28. XII. 1352. darovao im je i neke nove. Sve te ličke posjede i one koje je Novak 1377. dobio od istoga kralja u Odorjanskoj župi (područje gornjeg toka rijeke Zrmanje), braća su međusobno podijelila 9. II. 1377. O Grgurovim potomcima nema podataka, od Novakovih je potekla grana → NOVAKOVIĆ (u starijoj historiografiji i Disislaviće koji put nazivaju Novakovićima), a Ivanovi sinovi Ivanko, Petar, Jakov i Grgur spominju se samo 1420, kada su krčkom knezu Nikoli Frankapanu prodali svoj dio obiteljskog posjeda i grada Ostrovice, ali su zadržali ostale svoje ličke posjede (S. Pavičić). O njihovim potomcima nema podataka.

LIT.: Rod. — I. Lučić (Lucius): Note cronologiche e documenti. Bullettino di archeologia e storia dalmata, 4(1881) 6, str. 87. — V. Klaić: Hrvatska plemena od XII do XVI stoljeća. Zagreb 1897, 46. — Isti: O knezu Novaku (1368). Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS 4(1899–1900) str. 177–178. — Isti: Građa za topografiju Ličko-krbavske županije u srednjem vijeku. Ibid., 6(1902) str. 7, 25. — F. Šišić: Iz arkiva u Željeznom. Vjesnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga zemaljskoga arkiva, 7(1905) str. 137, 147–153, 155–158. — T. Smičiklas: Diplomatički zbornik, 10–15. Zagreb 1912–1934. — E. Laszowski: Stari lički gradovi. Zagreb 1941, 44–45, 47, 53, 63–64. — S. Pavičić: Seobe i naselja u Lici. Gospić 1990. — Petar (umro prije 1349). — Š. Ljubić: Listine o odnošajih između Južnoga Slavenstva i Mletačke Republike, 2. Zagreb 1870, str. 275; 5. 1875, str. 274. — Kurjak. — G. Alačević: Estratto dal Libro »Consiliorum« della Comunità di Spalato. Bullettino di archeologia e storia dalmata, 15 (1892) 9, str. 140. — A. Dabinović: Hrvatska državna i pravna povijest. Zagreb 1940. — G. Novak: Povijest Splita, 1. Split 1957. — V. Klaić: Povijest Hrvata, 2. Zagreb 1972², 158.
 
Tatjana Radauš (1993)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.

Kratice i znakovi

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

DISISLAVIĆ. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 19.4.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/4840>.