DIVALD

DIVALD, obitelj osječkih tiskara u XVIII. i XIX. st. O podrijetlu i prezimenu nema sigurnih podataka, ali se kao moguće navodi švicarsko-francusko podrijetlo. Prezime Divald javlja se i u Mađarskoj, također u vezi s grafičkom strukom. U osječkim maticama zapisano je i prije dolaska prvog tiskara Divalda u Osijek, ali se ne zna je li osječki tiskar imao rođakâ u gradu. U spisima, dokumentima i impressumu prezime je pisano različito: Dibald, Dibaldt, Diewaldt, Diwald, Diwaldt, Ribaldt, jednom čak i Tybolt. Ustalio se oblik Divald, kako je navedeno u osmrtnici Ivana Martina (1743–1806). Tiskara je Divaldovih od osnutka 1775. do smrti posljednjeg člana obitelji 1857. bila jedina na području Slavonije. Više je puta seljena: najprije je bila u Gradskoj kući, potom u Tokarskoj ulici i, najposlije, za posljednjeg Divalda, Dragutina, u Gornjem gradu u Šamačkoj ulici. Ivan Martin obrt je izučio u Beču, potom radio godinu i pol kao faktor u tiskari Katarine Landerer u Budimu. Javivši se na oglas osječkoga Gradskog poglavarstva, koje je tražilo tiskara s privilegijem, dobio je 1775. dozvolu i kupio franjevačku tiskaru. Materijal tiskare morao je obnoviti i popuniti, pa je poslije dobro poslovao. God. 1790. postao je gradskim senatorom. Nakon njegove smrti tiskarom je, zbog maloljetnih nasljednika, neko vrijeme upravljao faktor Fridrik Zink, a poslije Zinkove smrti bila je 1813–19. pod gradskim nadzorom. Ivan Martin je za potrebe gradske administracije i vojnih vlasti tiskao različite oglase, djetićke listove za cijelu Slavoniju i formulare te knjige, većinom na hrvatskom i latinskom, a četiri i na njemačkom jeziku (među njima Hohenhausenovu Illyrien, 1777). U njegovoj tiskari izišla su mnoga djela slavonskih pisaca: M. A. Relkovića (Ovčarnica, 1776; drugo izdanje Satira, 1779; Postanak naravne pravice, 1794; Nek je svašta, 1795), A. Kanižlića (Kamen pravi smutnje velike, 1780), M. P. Katančića (Dissertatio de columna milliaria, 1782), M. Lanosovića (Neue Einleitung zur slavonischen Sprache, 1789), J. Paviševića (Fragmenta poetica, 1793), A. Tomikovića (Život Petra Velikoga, 1794), A. J. Turkovića (Život sv. Eustahije, 1795), J. S. Relkovića (Kućnik, 1796), zatim djela J. Stojanovića, F. K. Sirčića, I. Marevića, I. Martinovića i dr. Objavljivao je teološke disputacije, male molitvenike te prigodnice na latinskom i hrvatskom jeziku. U povodu proglašenja Osijeka slobodnim kraljevskim gradom publicirao je 1809. prigodne pjesme Ossik kralj. Varosh i San jednoga Varoshanina. Da bi povećao zaradu, pokušao je izdavati kalendare i manje školske knjige. Zbog toga je 1780. imao neprilika s oblastima, jer su za takva izdanja privilegij imale mađarske tiskare. Mali katechismus s pitanjih i odgovorih za najmanju dicu mogao je tiskati tek 1785. dok prva godišta kalendara nisu sačuvana i ne zna se koliko ih je bilo, pa je poznat iz 1792. Novi i stari svetodavnik iliti kalendar ilirički na korist i zabavu Slavonaca. Nastavili su ga tiskati i njegovi nasljednici. Dok je tiskara radila pod skrbništvom, posao se uglavnom sastojao od izrade akcidencija pa ga je faktor Zink htio povećati izdavanjem novina, ali mu je molba 1813. odbijena. Divaldova tiskara omogućila je prosvjetiteljsko i književno djelovanje svih znatnijih slavonskih intelektualaca u XVIII. st. Martin Alojzije (1796—1844) vodio je tiskaru od 1819. do kraja života. Tiskaru je preuzeo u promijenjenim gospodarskim i političkim prilikama, ponovno oživivši njezinu djelatnost, radeći već s dva tijeska, ali je po kvaliteti zaostajao za ranijim tiskovinama. God. 1835. pokušava, uzaludno, isposlovati dozvolu za izdavanje informativnog lista gospodarskog značaja Wochenblatt von und für Essek. Nakon njegove smrti tiskaru je dvije godine vodila njegova udovica Julijana (umrla 1846). U tomu kratkom vremenu tiskaru je modernizirala i osposobila za složenije poslove. Nabavila je nova Didotova slova i raznovrsno ukrasno pismo (kao što se to nakon Gajeve tiskare zbilo i u ostalim hrvatskim tiskarama) odbacivši zastarjeli slovni materijal iz XVIII. st. iz bečke slovoljevaonice J. T. Trattnera. O tome je izvijestila javnost oglasom u svibnju 1845. Dragutin Karl (1820—1857) vodio je tiskaru od 1846. do 1857. U borbi između mađarona i narodnjaka priklonio se mađaronskoj stranci. God. 1848. preuzeo je narudžbe mađaronske stranke i tiskao letke, proglase i naredbe na hrvatskom, mađarskom i njemačkom jeziku te prve osječke novine mađarofilske orijentacije Der Volksredner für Vaterland, Freiheit und Gesetz, für Kunst, Gewerbe und Wissenschaft, kojima je glavni urednik bio bivši glumac E. Dornau. God. 1848–49. po nalogu vlasti tiskao je i asignate. Zbog toga je imao materijalne štete jer su ga poslije narodnjaci bojkotirali. U 1850-im tiskao je uglavnom prigodne spise i pjesme, prosvjetna i vjerska izdanja, kazališne almanahe, šematizme, društvene statute i tiskanice. Dugo je pobolijevao i samo nekoliko mjeseci pred smrt prodao tiskaru D. Lehmannu.