DIVKOVIĆ, Matija

DIVKOVIĆ, Matija, vjerski pisac (Jelaške, 1563 — Olovo, 21. VIII. 1631). U Franjevački red stupio vjerojatno u Olovu, gdje je dobio niže obrazovanje, a zatim je teologiju po svoj prilici završio u Italiji, jer je znao latinski i talijanski jezik. Najveći dio života proveo je u središnjoj Bosni, ali se podaci o njemu znaju samo iz naznaka u naslovima i uvodima njegovih djela, iz čega se vidi da je potporu za njihovo tiskanje većinom tražio među gospodarski moćnim bosanskim katoličkim trgovcima. Tako je 1609, kao kapelan u Sarajevu, dovršio svoj (tzv. veliki) Nauk karstianski i tiskajući ga 1611. posvetio ga uglednom sarajevskom građaninu Antunu Grgureviću i sinu mu Pavi u zahvalnost za učinjene usluge. Tu je započeo prevoditi Sto čudesa, koja je 1611. posvetio Ivanu Nikole Matijaševiću, Bošnjaninu iz Sarajeva, tamošnjem prokuratoru Male braće. Te je godine radi tiskanja svojih knjiga boravio i u Mlecima, a 1612. počeo je u samostanu Kreševo pisati Besiede, koje je završio u Olovu 1614. U Mlecima je ponovno i 1616. radi tiskanja svojih Besieda i tzv. malog Nauka. Datum njegove smrti utvrđen je prema Necrologium Bosnae Argentinae, koji se čuva u samostanu Sutjesci. — Prva je Divkovićeva tiskana knjiga tzv. veliki Nauk karstianski za narod slovinski (Mleci 1611), koja ima 300 stranica, a koju on »iz diačkoga iezika ispisa, privede i složi u iezik slovinski«. Iste je godine u Mlecima objavio Sto čudesa aliti zlamenia blažene i slavne Bogorodice i divice Marie, koja se u ostalim izdanjima redovito pojavljuju kao adligat s Naukom. Sto čudesa gotovo su u cjelini kompilacija djela Promptuarium discipuli de miraculis B. M. Virginis Ivana Herolta, čije se mletačko izdanje iz 1584. i 1598. nalazilo u mnogim dalmatinskim samostanima. Tzv. mali Nauk (Nauk karstianski s mnoziemi stvari duhovniemi i vele bogoljubniemi), na 400 stranica, objavio je D. u Mlecima 1616. Dok svi izvori prvom, tj. velikom Nauku, nisu još otkriveni, ovaj iz 1616, kako sâm D. na naslovnoj stranici navodi, samo je kompilacija, jer taj nauk »od Ledesmova i Belarminova Nauka uiedno stisnu i složi«, i to, čini se, dijelom prema jednom ranijem hrvatskom anonimnom kraćem Ledesmovu Nauku (Mleci 1578). »Mnoge stvari duhovne« kao dodatak Nauku sačinjavaju veći dio knjige i sadržavaju preradbe poznatih hrvatskih srednjovjekovnih crkvenih pjesama, među kojima nekoliko verzija Plača Marijina, zatim prikazanje Verši svete Katarine, Divkovićevu preradbu jedne ranije verzije Vetranovićeva prikazanja Posvetilište Abramovo, ovdje pod naslovom Verši Abramovi, što se drži odjekom izravnih Divkovićevih dodira s dubrovačkom trgovačkom kolonijom za njegova kapelanstva u Sarajevu. Iste je godine 1616. D. objavio u Mlecima svoje Razlike besiede. One sadržavaju 66 priča nastalih većinom prema djelu već spomenutog Herolta (Sermones discipuli de tempore et de sanctis) i francuskog dominikanca iz XVI. st. V. Pepina (Sermones dominicales totius anni) te prema nekim drugim djelima (primjerice: Rosarium sermonum talijanskog franjevca B. Bustija i Sermones dominicales sive Dominicale španjolskog dominikanca iz XV. st. V. Ferrerija). Besiede je D. posvetio makarskom biskupu Bartulu Kačiću Žarkoviću, potomku stare obitelji Kačićâ, čiji je jedan član, kako ističe pisac, bio u izaslanstvu hrvatskih plemena pri sastavljanju ugovora s kraljem Kolomanom 1102. Vjerojatno je i to bilo razlogom što su Besiede ponajviše čitali redovnici u pastoralnoj službi, pa su u Dalmaciji bile poznate pod imenom »fratarica«. D. ih je sastavljao koristeći se često u jednoj propovijedi većim brojem izvora. Ali osobitost svih njegovih djela jest u tome što je u vjerske tekstove unosio narodni duh pa ih je stilom i načinom obradbe učinio primjerenim širim slojevima vjernika. Svoje propovijedi i katehezu začinio je mnogobrojnim primjerima mirakula i prilika te slika iz seljačke svakodnevice. — Divkovićeva su djela još za njegova života bila više puta objavljena i prepisana. Tako je tzv. mali Nauk do 1738. doživio oko 25 izdanja, a odvojeno su pretiskani i pojedini pjesnički dodaci iz njega (primjerice Plač B. D. Marie i Život svete Katarine). Neki su njegove tekstove i prepisivali bilo na glagoljici (A. Depope s Krka, Košćićeva zbirka propovijedi, A. Raspović iz Zadra i dr.) ili na latinici (Đ. Matijašević iz Dubrovnika). Divkovićeva su djela ujedno prve knjige jednog Bosanca tiskane na bosančici, specifičnom pismu bosanskih katolika, pa će tim putem nastaviti mnogi bosanski franjevci. Prema K. Georgijeviću, D. je »među prvim bosanskim piscima-borcima katoličke crkve na njezinoj fronti protiv nevjernika u Bosni«. Njegova su djela rado čitana i zbog jezika, ijekavskoga štokavskog govora pomiješana s ikavskim osobinama, kako se govori u okolici Olova i Kreševa. Prevodeći s latinskog, on je svoje tekstove pisao »pravim i istinitim jezikom bosanskim«, »jezikom slovinskim, kako se u Bosni govori«, jezikom »naškim«. Premda je na taj jezik morao utjecati i književni rad čakavskih i štokavskih prethodnika (od hrvatskih srednjovjekovnih pisaca preko Š. Budinića do njemu suvremenih), D. je ipak učinio »da se i u 17. st. i u dubrovačko-dalmatinskoj književnosti sve više ističe ljepota bosansko-hercegovačkog narječja« (B. Vodnik). Utvrđivanjem izvora Divkovićevih djela bavili su se Đ. S. Đorđević, Š. Urlić i V. Štefanić, ali za razrješenje složene jezične problematike bit će još uvijek potrebno da se »prethodno ustanove svi Divkovićevi literarni izvori i što preciznije razgraniči njegov originalni tekst od raznih vrsta preuzimanja, prijevoda i prerada« (H. Kuna). Njegova su vjersko-popularna djela izravno utjecala na pisce iz Bosne, kao i na one izvan bosanskih granica, poput T. Babića, S. Margitića, P. Stošića u Lici, P. Kneževića iz Knina, a od novijih I. Trnskog s motivom o rajskoj ptičici.