DIZDAR, Mak

DIZDAR, Mak (Mehmedalija), pjesnik (Stolac, 17. X. 1917 — Sarajevo, 14. VII. 1971). Gimnaziju završio 1936. u Sarajevu, gdje zatim djeluje kao novinar. Tijekom rata poštanski službenik i ilegalac. Nakon rata glavni urednik TANJUG-a za BiH (1946–48), urednik Oslobođenja (1941–51), glavni urednik poduzeća »Narodna prosvjeta« (1951–59). Potom profesionalni književnik te urednik (1963/64) i glavni urednik časopisa Život (1964–71). — Prvim pjesničkim radovima javio se kao srednjoškolac u listovima Trezvenost (1933) i Domovina (1935). Njegova pjesnička najava bila je zbirka Vidovopoljska noć (1936), kojom se uključio u okvire bosanskohercegovačkog pjesništva s nedvojbenim utjecajima A. B. Šimića i T. Ujevića te u tematske tijekove socijalne književnosti sa stilskim oznakama ekspresionizma. Nakon duljeg prekida, a u otporu prema socrealističkoj poetici, ponovno se javio poemom Plivačica (1954), u kojoj je preobrazio iskustvo nadrealističke slikovnosti te metaforičke mnogoznačnosti, pjesnički gradeći panerotski doživljaj svijeta. Motivski produžetak ljubavne lirike bila je zbirka Koljena za Madonu, u kojoj je uskladio čulnost istočnjačkoga panteističkog misticizma s jezičnom dramom o egzistencijalnim zebnjama. U zbirci Okrutnosti kruga razgranatost ritmova i metafora ustuknula je pred gnomikom minijaturnih sintagmatskih cjelina, koje su kontrastno zasnovane i paradoksalno intonirane. U pjesnički najdorađenijoj zbirci Kameni spavač (ciklusi: Slovo o čovjeku, Slovo o nebu, Slovo o zemlji, Slovo o slovu) obraća se srednjovjekovnoj bosanskohercegovačkoj baštini i narodnoj tradiciji, koje ne mitologizira već pretvara u lirski zapis o zavičajnoj slici univerzalne simbolike. I tu se često očituje sklonost prema igri riječima, paradoksalnim vezama leksema i značenja, odn. sintagmatskim spojevima semantički nespojivih pojmova. Od pjesničkih obradba narodnog mudroslovlja, legenda, starozavjetnih antropoloških predodžaba o čovjeku do značenjske i ekspresivne preobrazbe epitafa sa stećaka (priklon Krležinu shvaćanju bosanske krstjanske komponente), D. je uvijek u dvojbi između nade i sumnje, vjere i skepse. Kameni spavač traga za kozmološkom vizijom te pjesnički zatvara krug od društvenog aktivizma prve zbirke do mnogoznačnog doživljaja povijesti, pri čemu ipak »utopijska vizija spasa ostaje otvorena naznačujući poetsku neizrecivost tajne svijeta« (E. Duraković). Kao urednik »Narodne prosvjete« priredio je više djela suvremenih pisaca (I. Andrić, H. Humo, I. Samokovlija, J. Kušan i dr.). Sastavio antologije iz područja narodnog stvaralaštva, suvremene proze Bosne i Hercegovine (Narodne pjesme iz borbe i izgradnje, Sarajevo 1951; Panorama savremene bosanskohercegovačke proze, Sarajevo 1961) te antologije starih bosanskih tekstova od stećaka do derviških i franjevačkih ljetopisa (Stari bosanski epitafi, Sarajevo 1961; Stari bosanski tekstovi, Sarajevo 1969). Pisao također prikaze i eseje iz novije književnosti (M. Krleža, R. Marinković, P. Petrović Njegoš i dr.). Za pjesmu Kopanje dobio je Nagradu »Cvijeta Zuzorić« (1940), za zbirku Okrutnosti kruga Nagradu Udruženja književnika BiH (1961), Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva za zbirku Koljena za Madonu (1964), Dvadesetsedmojulsku nagradu BiH za zbirku Ostrva (1966) i Zmajevu nagradu za zbirku Kameni spavač (1967). Zastupljen je u mnogim antologijama (Antologija hrvatske poezije dvadesetog stoljeća, Zagreb 1966; Zlatna knjiga hrvatskog pjesništva od početaka do danas, Zagreb 1971; Bosanskohercegovačka poezija, Sarajevo 1974; Antologija savremene bosanskohercegovačke poezije, Sarajevo 1976. i dr.). Njegove su pjesme prevedene na albanski, češki, francuski, mađarski, makedonski, njemački, slovački, slovenski i talijanski jezik. Dizdarov prinos suvremenom hrvatskom pjesništvu očituje se otkrivanjem novih prostora u jeziku, osobito u onim pjesmama zbirke Kameni spavač u kojima je napustio smisaono neobvezatne igre te progovorio oslobođenim jezikom o mnogim protivnostima u svijetu te tragici življenja.