DOBRIČEVIĆ, Lovro Marinov

DOBRIČEVIĆ, Lovro Marinov (Laurentius Bon de Catharo, Laurentius Dobricevich de Catharo, Laurentius Marini de Catharo, Laurentius Maroevich de Catharo, Laurentius pictor de Catharo), slikar (Kotor, nakon 1415 — Dubrovnik, prva pol. 1478). Prvi se put spominje 1441, kada mu kotorski kanonici ustupaju mjesto za grob u katedrali. God. 1444. javlja se u Veneciji u društvu s majstorom Micheleom Giambonom, u kojega je možda izučio slikarstvo. Vrativši se u Kotor, gdje je imao kuću, sklapa više ugovora s naručiocima iz Dubrovnika: 1448. obvezuje se izraditi poliptih za samostan Gospe od Anđela i (zajedno sa slikarom M. Junčićem) poliptih za glavni oltar dominikanske crkve, 1455. poliptih za crkvu Male braće, 1456. likove Bogorodice i Sv. Ivana Evanđelista s lijeve i desne strane križa u dominikanskoj crkvi. Odlukom kotorskoga kneza, koju 1453. potvrđuje Mletačka vlada, D. je »zbog vjernosti, radinosti i hvalevrijedna služenja« oslobođen dnevne i noćne straže. God. 1454. Junčić mu oporučno ostavlja novac koji je za jednu sliku bio primio od redovnikâ s otočića Sv. Jurja pred Perastom; po tome se može zaključiti da je D. dobio zadaću da izradi sliku za crkvu Gospe od Škrpjela na drugom otočiću pred Perastom, što Junčić nije stigao učiniti. U Dubrovnik se preselio 1459. Tu je imao veliku radionicu i izrađivao slike i poliptihe za crkve u sâmom Dubrovniku (1465. ugovara izradbu poliptiha za glavni oltar crkve Gospe na Dančama) i okolici (Slano, Rožat u Rijeci dubrovačkoj) te 1459–62. za franjevačke crkve u Bosni. Tijekom godina u Dubrovniku su njegovi suradnici bili Vukac Rajanović, Stjepan Ugrinović i Božidar Vlatković, a pomoćnici Jurje Basilj, Stjepan Ivanović, Vlaho Ognjanović, Petar, sin svirača Koste, te vlastiti sinovi Marin i Vicko. — Na temelju dokumenata i stilskih analogija Dobričeviću se pripisuje nekoliko djela. Na poliptihu iz 1448 (Dubrovnik, dominikanska crkva), na kojem su središnja polja s Krštenjem Kristovim (dolje) i Bogorodicom s Djetetom (gore) smještena između poljâ s likovima svetaca spajaju se elementi kasne gotike s diskretnim najavama rane renesanse pod utjecajem Antonija i Bartolomea Vivarinija; u izradbi je surađivao Junčić, no njegov udio nije razjašnjen. Slika Gospe od Škrpjela iz 1454, u istoimenoj crkvi, odlikuje se nešto tvrđom obradbom, a slikana je po svoj prilici prema nekoj starijoj bizantskoj ikoni Hodegitrije. Varijanta te slike naglašenijih gotičkih crta nalazi se u Padovi (Museo Civico). C. Fisković mu je atribuirao lik Sv. Vlaha, dio rastavljenog poliptiha iz 1455–58 (Dubrovnik, samostan Male braće), koji je nešto izrazitije plastične koncepcije, mekše modelacije i svježijih boja, u čemu se naslućuju ranorenesansni odjeci. Na poliptihu iz 1465/66 (Dubrovnik, crkva Gospe na Dančama) nalazi se slika Bogorodice s Djetetom u mandorli plavih anđela, nad kojom je, nedavno restauriran, zabat s prikazom Boga Oca, okruženog nizovima anđela, a sa strana, na manjim poljima, četiri svetačka lika. Od najljepših pojedinosti ističu se anđeli s glazbalima podno Bogorodičinih nogu i Sv. Julijan, prikazan kao elegantan mlad vlastelin, prožet ljupkošću u izrazu lica i držanju; naglašenija mekoća oblikovanja likova, živost i individualizacija fizionomija, slobodnije tretiranje boje i smanjena uporaba zlata govore o nešto većem prodoru vivarinijevskoga ranorenesansnog načina. Na temelju uvjerljivih stilskih analogija i dokumenata o Dobričevićevoj djelatnosti za Bosnu atribuirala mu je Ivana Prijatelj sliku Uskrsli Krist s donatorom (nekoć u franjevačkom samostanu u Kraljevoj Sutjesci, danas u Strossmayerovoj galeriji u Zagrebu). V. J. Đurić predložio je da se Dobričeviću atribuiraju najstarije freske u staroj crkvi Uspenja manastira Savine kraj Herceg-Novog, naglašavajući da je u njima majstor spojio svoj gotički slikarski izraz s elementima bizantsko-pravoslavne ikonografije. Među prizorima na tim freskama, u kojima se mogu uočiti neka odstupanja od Lovrina osobnoga stila, ističu se Raspeće, Polaganje u grob i Silazak Sv. Duha. Zbog analogije s tim freskama, R. Vujičić smatra Dobričevićevim radom i freske u kotorskoj crkvi Sv. Ane (nekoć Sv. Martina), otkrivene 1979. nakon potresa, s likom Sv. Martina u biskupskom ornatu, ispod kojega su molitveni zapis na hrvatskome jeziku, dio lika Sv. Katarine Sienske i još neki fragmenti. Đurić također drži da bi D. mogao biti autor minijatura s prizorima iz života Sv. Tripuna (Venecija, Biblioteca Nazionale Marciana), a A. Badurina mu uz to atribuira minijaturu iz matrikule bratovštine Antunina (Dubrovnik, Historijski arhiv). Osim tih radova, Đurić i Vujičić predlažu da se Dobričeviću atribuira i drveni kip Sv. Martina u kotorskoj katedrali. Vrlo je vrijedan prijedlog M. Boskovitsa iz 1972, prema kojemu bi D. bio istovjetan s »Majstorom Navještenja Ludlow«, dotad anonimnim slikarom kompozicije iz zbirke Lady Ludlow u Londonu (danas u zbirci Wernher, Luton Hoo kraj Londona) i, kako se analogno pretpostavljalo, autorom još nekih slika iz polovice venecijanskoga quattrocenta. Na temelju te hipoteze Boskovits atribuira Dobričeviću i poliptih u Narodnoj galeriji u Pragu, kojemu bi Navještenje Ludlow moglo biti središnje polje. Boskovitsov su prijedlog djelomice ili potpuno prihvatili neki naši povjesničari umjetnosti; njime se otvara mogućnost da se znatno poveća važnost i opseg Dobričevićeva opusa. U tom su smislu u novije vrijeme izneseni mnogi, više ili manje uvjerljivi prijedlozi, prema kojima se kao Lovrina djela također navode slike Bogorodica s Djetetom i Rođenje Kristovo u Veneciji (Gallerie dell’Accademia) te Rođenje Kristovo u Šipanskoj Luci (župna crkva) i Bogorodica s Djetetom u Komiži (privatna zbirka). D. je neprijeporno glavna osoba u okviru »dalmatinske slikarske škole« na prijelazu iz kasne gotike u ranu renesansu.