HARAMBAŠIĆ, August
traži dalje ...HARAMBAŠIĆ, August (Gustav), pjesnik (Donji Miholjac, 14. VII. 1861 — Zagreb, 16. VII. 1911). Gimnaziju započeo u Požegi, a maturirao u Osijeku 1879. Pravo studirao u Zagrebu i Beču te u Zagrebu 1884. završio studij, 1892. doktorirao, 1894. položio sudački, a 1896. pravosudni ispit. Pravo obavljanja odvjetničke prakse dobio je 1900. Zbog pjesme u prozi političke tematike Tri molitve (Balkan, 1886) osuđen je na 15 te zatvoren na 6 mjeseci; građanska prava vraćena su mu 1890. Od 1894. odvjetnički perovođa u uredu J. Franka, 1895. branio studente koji su u Zagrebu spalili ugarsku zastavu. Priključio se pravaškom pokretu potkraj 1880-ih, kada je pravaška mladež postala borbeni nositelj stranačkih ideja. Poslije raskola Stranke prava 1895. pristao je uz maticu stranke tzv. domovinaše, premda je zagovarao ujedinjenje pravaša. Tajnik kluba i egzekutivnog odbora Stranke prava od 1895, sudjelovao u osnivanju Hrvatske stranke prava (HSP) 1903. te postao član središnjeg odbora. Kandidat za saborskog zastupnika na dopunskim izborima u kotaru Pisarovina 1895, bio zastupnik kotara Delnice 1901–06 i novskoga kotara od 1906. U veljači 1902. Sabor je prihvatio njegov prijedlog da se papi Lavu XIII. čestita dvadeseta godišnjica pontifikata. Na saborskoj sjednici 17. VI. 1903. isključen je sa 15 sjednica, zajedno s G. Tuškanom i B. Vinkovićem, zbog glasnih podrški narodnim demonstracijama. Na poč. 1905. napustio je središnji odbor HSP-a zbog optužbi unutar stranke za podržavanje klerikalizma. U rujnu 1905. sudjelovao je u Opatiji u radu odbora saborskih zastupnika iz Hrvatske i Dalmacije koji su izradili elaborat na temelju kojeg je nastala Riječka rezolucija. U studenom 1905. protiv njega je pokrenut postupak skidanja imuniteta zbog navodne veleizdaje, ali je odbor za verifikaciju i imunitet odbio prijedlog. Nakon osnivanja Hrvatsko-srpske koalicije slijedio je njezin politički pravac, a njegovi istupi svjedoče o osjetljivom položaju pravaša unutar koalicije. Ističući potrebu pozitivnog rada na temelju Nagodbe, zalagao se za ustavnu reformu, ponajprije usvajanje općega, tajnog, izravnog i jednakog izbornog prava te ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. U drugom je saborskom mandatu član odbora za pravosuđe i ad hoc odbora za izbornu reformu te predsjednik odbora za prijenos kostiju Zrinskog i Frankapana u domovinu, a izabran je i u zajednički Ugarsko-hrvatski sabor. Na poč. 1909. istupio iz HSP-a i Hrvatsko-srpske koalicije, a ban P. Rauch imenuje ga iste godine tajnikom Zemaljske vlade u Odjelu za bogoštovlje i nastavu. — Pisao je pjesme, pjesničke pripovijesti, satire, libreta, feljtone te književne i kazališne kritike. Prvu pjesmu Na što pjesni? objavio je u Smilju 1877. Većinu pjesama skupljenih u zbirkama Ružmarinke (1882), Slobodarke (1883), Sitne pjesme (1884), Tugomilke (1887) i Nevenke (1892) napisao 1882–84. Matica hrvatska izdala mu je Pjesničke pripoviesti 1889, a 1895. Izabrane pjesme. Jedina samostalno objavljena pjesnička pripovijest Rob (Balkan, 1888) zaplijenjena je zbog tematizacije bosanske okupacije. Šale i satire pretežito je objavljivao u humorističnim časopisima; svjesno pisane za potrebe pravaškoga satiričnog tiska nemaju većih književnih pretenzija, a novina i kvaliteta odražavaju se u ostvarivanju humora jezikom a ne temom. Napisao je i nekoliko zbirki pjesama i priča za djecu (Mali raj, Smilje i kovilje, Zlatna knjiga za djecu) te libreta koja je uglazbio I. Zajc (Zlatka, te Kraljev hir i Armida, oba sa S. Miletićem). Bavio se i književnom i kazališnom kritikom u kojoj se uglavnom ograničavao na biografske prikaze te sadržaj. God. 1888. napisao je s N. Kokotovićem Hrvatski pučki pismovnik za sve potrebe građanskoga života, prigodna pisma i obrasce po uzoru na Hrvatsko-njemački pučki listar za sva odnošenja građanskoga života M. Stojanovića. S manje se uspjeha bavio i prevođenjem (W. Shakespeare, Sofoklo, J. W. Goethe, N. V. Gogolj, H. Heine, V. Hugo, M. J. Ljermontov, A. S. Puškin, F. Schiller, H. Sienkiewicz, T. Ševčenko, L. N. Tolstoj, I. S. Turgenjev, L. de Vega). Prevodio je s bugarskoga, češkog, poljskog, ruskog, francuskog, talijanskog i njemačkog izvornika, ali često i iz stranih prijevoda. Za tisak je priredio svoj prijevod zbirke Bugarskih pjesama (1886) i Jorgovanićeve Sabrane pjesme (1890). Već kao gimnazijalac uređivao je humoristični list Lakrdijaš (1876) i politički Hrvat (1878), a poslije gotovo sve satirične časopise Stranke prava Bič (1883–84), Tries (1885–86), Novi bič (1886), Trn (1891), potom zabavno-književni list Hrvatska vila (1882–83), Balkan (1886–87, s N. Kokotovićem), Hrvatska (1890), Hrvatska domovina (1894), Preporod (1898–99) i kršćansko-socijalni dnevnik Hrvatstvo (1904). Surađivao je u periodicima Smilje (1877–87, 1889–95), Sloboda (1879–86), Vienac (1879–90), Hrvatska (1880–81), Vragoljan (1881–83), Kvarner (1884), Hrvatska omladina (1885–87), Hrvatska (1886–95, 1901–03, 1906–09), Il Diritto Croato (1888–89, 1891–93), Napredak (1888), Obzor (1888, 1893, 1895, 1897–1902), Sloga (1888), Bršljan (1889, 1891–92), Dom i sviet (1891–92), Katolička Dalmacija (1891), Trn (1891–92, 1894–99), Hrvatski narod (1892, 1896–1900), Prosvjeta (1893–96, 1898–1902), Mlada Hrvatska (1894), Hrvatska domovina (1895–1900), Agramer Zeitung (1897, 1911), Hrvatsko pravo (1900–03), Agramer Tagblatt (1902–03, 1905–07, 1911), Neven (1902–03). Služio se pseudonimima Tugomil, Grga Kaloper, Stekliš Steklišević, Ljuba Dragićeva, Sergej Jurjević Hetmanov, Dragoje Dragojević, Rob, Hrvoje Hrvatić, Tarantula, Augustus Latrocaput. God. 1926. izdana je njegova Antologija (urednik A. Barac), a 1942. J. Benešić sabrao je i priredio Ukupna djela u 10 svezaka (5. i 6. sv. nisu izišli). Najpopularniji hrvatski pjesnik 1880-ih svojom je poezijom, čija je konstanta tematski paralelizam ljubavi prema domovini i ljubavi prema ženi, ispunio dvostruku recepcijsku funkciju. Radikalnim i buntovnim domoljubnim pjesmama dao je jake poticaje nacionalnim težnjama vremena kao književni zastupnik pravaštva i revolucionarnoga hrvatstva (motivi neobuzdane čežnje za slobodom, pobune, sna o prošloj slavi i budućoj veličini, vjere u narod), dok je ljubavnom lirikom jednostavnih motiva (sanjarenje o ljubavnoj i bračnoj sreći) i forme ispunio očekivanja čitateljske publike. Svjesno se odrekavši dubrovačke tradicije hrvatske književnosti, uzore je našao u narodnoj i romantičarskoj poeziji. Stvarao je iznimnom lakoćom ne posvećujući veću pažnju ni formi ni sadržaju, pa je izbor njegovih stilskih sredstava sužen, a rječnik patetičan i klišeiziran. Njegova se, svojedobno iznimno aktualna i recepcijski značajna, poezija danas percipira ponajprije kao društvena, a manje kao književna činjenica.
članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. - 2021.
HARAMBAŠIĆ, August. Hrvatski biografski leksikon (1983-2023), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 18.3.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/50>.