Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

HARAMBAŠIĆ, August (Gustav), pjesnik (Donji Miholjac, 14. VII. 1861 – Zagreb, 16. VII. 1911). Gimnaziju započeo u Požegi, a maturirao u Osijeku 1879. Pravo studirao u Zagrebu i Beču te u Zagrebu 1884. završio studij, 1892. doktorirao, 1894. položio sudački, a 1896. pravosudni ispit. Pravo obavljanja odvjetničke prakse dobio je 1900. Zbog pjesme u prozi političke tematike Tri molitve (Balkan, 1886) osuđen je na 15 te zatvoren na 6 mjeseci; građanska prava vraćena su mu 1890. Od 1894. odvjetnički perovođa u uredu J. Franka, 1895. branio studente koji su u Zagrebu spalili ugarsku zastavu. Priključio se pravaškom pokretu potkraj 1880-ih, kada je pravaška mladež postala borbeni nositelj stranačkih ideja. Poslije raskola Stranke prava 1895. pristao je uz maticu stranke tzv. domovinaše, premda je zagovarao ujedinjenje pravaša. Tajnik kluba i egzekutivnog odbora Stranke prava od 1895, sudjelovao u osnivanju Hrvatske stranke prava (HSP) 1903. te postao član središnjeg odbora. Kandidat za saborskog zastupnika na dopunskim izborima u kotaru Pisarovina 1895, bio zastupnik kotara Delnice 1901–06 i novskoga kotara od 1906. U veljači 1902. Sabor je prihvatio njegov prijedlog da se papi Lavu XIII. čestita dvadeseta godišnjica pontifikata. Na saborskoj sjednici 17. VI. 1903. isključen je sa 15 sjednica, zajedno s G. Tuškanom i B. Vinkovićem, zbog glasnih podrški narodnim demonstracijama. Na poč. 1905. napustio je središnji odbor HSP-a zbog optužbi unutar stranke za podržavanje klerikalizma. U rujnu 1905. sudjelovao je u Opatiji u radu odbora saborskih zastupnika iz Hrvatske i Dalmacije koji su izradili elaborat na temelju kojeg je nastala Riječka rezolucija. U studenom 1905. protiv njega je pokrenut postupak skidanja imuniteta zbog navodne veleizdaje, ali je odbor za verifikaciju i imunitet odbio prijedlog. Nakon osnivanja Hrvatsko-srpske koalicije slijedio je njezin politički pravac, a njegovi istupi svjedoče o osjetljivom položaju pravaša unutar koalicije. Ističući potrebu pozitivnog rada na temelju Nagodbe, zalagao se za ustavnu reformu, ponajprije usvajanje općega, tajnog, izravnog i jednakog izbornog prava te ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. U drugom je saborskom mandatu član odbora za pravosuđe i ad hoc odbora za izbornu reformu te predsjednik odbora za prijenos kostiju Zrinskog i Frankapana u domovinu, a izabran je i u zajednički Ugarsko-hrvatski sabor. Na poč. 1909. istupio iz HSP-a i Hrvatsko-srpske koalicije, a ban P. Rauch imenuje ga iste godine tajnikom Zemaljske vlade u Odjelu za bogoštovlje i nastavu. – Pisao je pjesme, pjesničke pripovijesti, satire, libreta, feljtone te književne i kazališne kritike. Prvu pjesmu Na što pjesni? objavio je u Smilju 1877. Većinu pjesama skupljenih u zbirkama Ružmarinke (1882), Slobodarke (1883), Sitne pjesme (1884), Tugomilke (1887) i Nevenke (1892) napisao 1882–84. Matica hrvatska izdala mu je Pjesničke pripoviesti 1889, a 1895. Izabrane pjesme. Jedina samostalno objavljena pjesnička pripovijest Rob (Balkan, 1888) zaplijenjena je zbog tematizacije bosanske okupacije. Šale i satire pretežito je objavljivao u humorističnim časopisima; svjesno pisane za potrebe pravaškoga satiričnog tiska nemaju većih književnih pretenzija, a novina i kvaliteta odražavaju se u ostvarivanju humora jezikom a ne temom. Napisao je i nekoliko zbirki pjesama i priča za djecu (Mali raj, Smilje i kovilje, Zlatna knjiga za djecu) te libreta koja je uglazbio I. Zajc (Zlatka, te Kraljev hir i Armida, oba sa S. Miletićem). Bavio se i književnom i kazališnom kritikom u kojoj se uglavnom ograničavao na biografske prikaze te sadržaj. God. 1888. napisao je s N. Kokotovićem Hrvatski pučki pismovnik za sve potrebe građanskoga života, prigodna pisma i obrasce po uzoru na Hrvatsko-njemački pučki listar za sva odnošenja građanskoga života M. Stojanovića. S manje se uspjeha bavio i prevođenjem (W. Shakespeare, Sofoklo, J. W. Goethe, N. V. Gogolj, H. Heine, V. Hugo, M. J. Ljermontov, A. S. Puškin, F. Schiller, H. Sienkiewicz, T. Ševčenko, L. N. Tolstoj, I. S. Turgenjev, L. de Vega). Prevodio je s bugarskoga, češkog, poljskog, ruskog, francuskog, talijanskog i njemačkog izvornika, ali često i iz stranih prijevoda. Za tisak je priredio svoj prijevod zbirke Bugarskih pjesama (1886) i Jorgovanićeve Sabrane pjesme (1890). Već kao gimnazijalac uređivao je humoristični list Lakrdijaš (1876) i politički Hrvat (1878), a poslije gotovo sve satirične časopise Stranke prava Bič (1883–84), Tries (1885–86), Novi bič (1886), Trn (1891), potom zabavno-književni list Hrvatska vila (1882–83), Balkan (1886–87, s N. Kokotovićem), Hrvatska (1890), Hrvatska domovina (1894), Preporod (1898–99) i kršćansko-socijalni dnevnik Hrvatstvo (1904). Surađivao je u periodicima Smilje (1877–87, 1889–95), Sloboda (1879–86), Vienac (1879–90), Hrvatska (1880–81), Vragoljan (1881–83), Kvarner (1884), Hrvatska omladina (1885–87), Hrvatska (1886–95, 1901–03, 1906–09), Il Diritto Croato (1888–89, 1891–93), Napredak (1888), Obzor (1888, 1893, 1895, 1897–1902), Sloga (1888), Bršljan (1889, 1891–92), Dom i sviet (1891–92), Katolička Dalmacija (1891), Trn (1891–92, 1894–99), Hrvatski narod (1892, 1896–1900), Prosvjeta (1893–96, 1898–1902), Mlada Hrvatska (1894), Hrvatska domovina (1895–1900), Agramer Zeitung (1897, 1911), Hrvatsko pravo (1900–03), Agramer Tagblatt (1902–03, 1905–07, 1911), Neven (1902–03). Služio se pseudonimima Tugomil, Grga Kaloper, Stekliš Steklišević, Ljuba Dragićeva, Sergej Jurjević Hetmanov, Dragoje Dragojević, Rob, Hrvoje Hrvatić, Tarantula, Augustus Latrocaput. God. 1926. izdana je njegova Antologija (urednik A. Barac), a 1942. J. Benešić sabrao je i priredio Ukupna djela u 10 svezaka (5. i 6. sv. nisu izišli). Najpopularniji hrvatski pjesnik 1880-ih svojom je poezijom, čija je konstanta tematski paralelizam ljubavi prema domovini i ljubavi prema ženi, ispunio dvostruku recepcijsku funkciju. Radikalnim i buntovnim domoljubnim pjesmama dao je jake poticaje nacionalnim težnjama vremena kao književni zastupnik pravaštva i revolucionarnoga hrvatstva (motivi neobuzdane čežnje za slobodom, pobune, sna o prošloj slavi i budućoj veličini, vjere u narod), dok je ljubavnom lirikom jednostavnih motiva (sanjarenje o ljubavnoj i bračnoj sreći) i forme ispunio očekivanja čitateljske publike. Svjesno se odrekavši dubrovačke tradicije hrvatske književnosti, uzore je našao u narodnoj i romantičarskoj poeziji. Stvarao je iznimnom lakoćom ne posvećujući veću pažnju ni formi ni sadržaju, pa je izbor njegovih stilskih sredstava sužen, a rječnik patetičan i klišeiziran. Njegova se, svojedobno iznimno aktualna i recepcijski značajna, poezija danas percipira ponajprije kao društvena, a manje kao književna činjenica.

DJELA: Ružmarinke. Zagreb 1882, 18832, 18874. – Slobodarke. Zagreb 1883. – Sitne pjesme. Osiek 1884. – Zlatka. Zagreb 1885. – Tugomilke. Zagreb 1887. – Hrvatski pučki pismovnik (suautor N. Kokotović). Zagreb 1888. – Rob. Zagreb 1888. – Kraljev hir (suautor S. Miletić). Zagreb 1889. –Pjesničke pripoviesti. Zagreb 1889. – Smilje i kovilje. Zagreb 1890. – Zlatna knjiga za djecu. Zagreb 1890. – Mali raj. Zagreb 1891. – Nevenke. Zagreb 1892. – Izabrane pjesme. Zagreb 1895. – Armida (suautor S. Miletić). Zagreb 1896. – Antologija. Zagreb 1926. – Ukupna djela Augusta Harambašića, 1–4, 7–10. Zagreb 1942, 1943. – Pjesme i proza. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 54. Zagreb 1966, 29–126. – Hrvatska Hrvatom. Zagreb 1995. – Izabrane pjesme. Zagreb 1998.
 
LIT.: (V. Klaić): Mladom pjesniku u Požegi. Hrvatska lipa, 1(1875) 24, str. 198. – (A. Šenoa): Augustu H. u Osieku. Vienac, 11(1879) 22, str. 356. – Ružmarinke. Sloboda, 6(1883) 14, str. 4. – »Slobodarke«. Sriemski Hrvat, 6(1883) 84, str. 3. – (I. Filipović): Slobodarke, spjevao August Harambašić. Književna smotra, 2(1884) 1, str. 5–6. – Sitne pjesme, spjevao Tugomil. Ibid., 3(1885) 2, str. 12–13. – J. Milaković: August Harambašić. Hrvatska omladina, 1(1886) 3, str. 44–45; 4, str. 61–62. – Tugomilke, pjesme Tugomila. Hrvatska, 2(1887) 139, str. 3. – August Harambašić. Dom i sviet, 4(1891) 8, str. 133. – (I. Filipović): Mali raj. Književna smotra, 9(1891) 1, str. 6–7. – J. Pasarić (-P.-): »Nevenke«. Obzor, 33(1892) 71, str. 4. – Hrvatski djaci pred sudom. Zagreb 1895, 229–239. – J. Ibler: Književni pabirci. Narodne novine, 62(1896) 20. III, str. 4. – J. Čuka: Novija hrvatska lirika. Glasnik Matice dalmatinske, 2(1902–03) 4, str. 345–364. – M. Marjanović: August Harambašić. Vienac, 35(1903) 4, str. 132. – V. Deželić: Dr. August Harambašić. Zagreb 1911. – (Nekrolozi): Agramer Zeitung, 86(1911) 160, str. 4–5; Dom, 5(1911) 29, str. 2; Glas naroda, 13(1911) 29, str. 1; Hrvatska sloboda, 4(1911) 161, str. 1–2; Hrvatske novosti, 3(1911) 858, str. 1; Hrvatski pokret, 7(1911) 160, str. 2–3; Riečki novi list, 5(1911) 169, str. 1; Sloga, 2(1911) 29, str. 1; Vienac, 2(1911) 9, str. 283–284. – A. G. Matoš, Mlada Hrvatska, 4(1911) 8, str. 220–222. – M. Nehajev, Savremenik, 6(1911) 10, str. 553–556. – J. Ibler: Hrvatska politika 1904.–1906. Zagreb 1914–1917, 276, 286–287, 290, 297, 319, 373, 436–437, 451–452, 457, 469, 501, 511, 522. – A. G. Matoš: Feljtoni i eseji. Zagreb 1917, 53–86. – A. Barac: August Harambašić. U: Antologija. Zagreb 1926, 5–72. – V. Lunaček: Harambašićeva Antologija. Obzor, 67(1926) 210, str. 2–3. – F. Bučar: August Harambašić među hrvatskim političarima i pjesnicima. Svijet, 9(1934) XVII/18, str. 356. – Isti: Harambašićevo đačko doba. Hrvatska revija, 8(1935) 10, str. 528–532; 11, str. 592–597; 9(1936) 1, str. 36–43. – B. Livadić: Tragom Augusta Harambašića. Ibid., 8(1935) 3, str. 113–118. – M. Hanžeković (mg.): August Harambašić. Hrvatski dnevnik, 1(1936) 44, str. 12. – P. Ž.: Duhovna elita stranke prava. Samoborski list, 34(1937) 17, str. 2. – S. Župić: O bolesti Harambašića, Vidrića i Kovačića. Liječnički vjesnik, 59(1937) 8, str. 341–346. – J. Benešić: Napomene. U: Ukupna djela Augusta Harambašića, 1. Zagreb 1942, 229–241; 2. str. 359–410; 3. str. 387–447; 4. str. 285–288; 7. str. 349–355; 8. str. 537–538; 9. str. 366–368. – Isti: Život i djela Augusta Harambašića. Ibid., 10. str. 261–311. – Isti: Harambašić – satirik i humorist. Spremnost, 3(1944) 123, str. 9. – Isti: Zašto baš Harambašić? Vienac, 36(1944) 2, str. 59–65. – J. Horvat: Harambašićeva »Šala i satira«. Ibid., 3, str. 76–78. – S. Ježić: Hrvatska književnost od početka do danas 1100–1941. Zagreb 1944. – A. Barac: Veličina malenih. Zagreb 1947, 165–240. – A. G. Matoš: August Harambašić. U: Hrvatska književna kritika, 4. Zagreb 1952, 158–179. – V. Antić: Rijeka u hrvatskoj književnosti XIX. i početkom XX. stoljeća. Rijeka. Zbornik. Zagreb 1953, 479–514. – A. Flaker: Hrvatski Bazarovi i Neždanovi. Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 4(1955) str. 99–111. – M. Franičević: O nekim problemima našega ritma. Rad JAZU, 1957, 313, str. 5–187. – M. Gross: Vladavina Hrvatsko-srpske koalicije 1906–1907. Beograd 1960. – V. Bogdanov: Hrvatski narodni pokret 1903/4. Rad JAZU, 1961, 322, str. 5–144. – N. Mihanović: August Harambašić. Kolo, 4(1966) 6, str. 521–536. – Isti: Predgovor. U: Pet stoljeća hrvatske književnosti, 54. Zagreb 1966, 7–24. – B. Krizman: Korespondencija Stjepana Radića, 1. Zagreb 1972. – R. Lovrenčić: Geneza politike »novoga kursa«. Zagreb 1972. – M. Gross: Povijest pravaške ideologije. Zagreb 1973. – Z. Mužinić: Spojili su odvjetništvo s književnošću. Odvjetnik, 52(1979) 11/12, str. 398–400. – I. Kršnjavi: Zapisci. Iza kulisa hrvatske politike, 2. Zagreb 1986. – M. Engelsfeld: Hrvatski prevoditelji Shakespearea. Zagreb 1989. – D. Horvatić: O Harambašićevu književnom djelu. U: Hrvatska Hrvatom. Zagreb 1995, 5–18. – A. Flaker: Pravaštvo i recepcija ruske književnosti u osamdesetim godinama. Vjesnik HAZU, 5(1996) 1/3, str. 104–108. – M. Tomasović: August Harambašić (predgovor) U: Izabrane pjesme. Zagreb 1998, 5–11.
 
Stjepan Matković i Ankica Šunjić (2002)