Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

DOMAGOJ (Domagous, Domogous, Dommagous), hrvatski knez od oko 864. do 876. Papinska mu kancelarija daje naslov dux, a mletačka kronika princeps i dux. Na prijestolje nije došao prema dinastičkom redoslijedu. Kneštvo je, naime, trebao preuzeti jedan od Trpimirovih sinova: Petar, Zdeslav ili Muncimir. Budući da D. nije bio Trpimirović, pretpostavlja se da ga je na prijestolje uzdignula protubizantska stranka, koja je sprečavala da se Hrvatska politički usmjeri prema Carigradu. To će u Hrvatskoj dovesti do napetosti, koja će Domagoja i njegove sinove pratiti za čitave vladavine. O tome, a i o svim ondašnjim događajima, obavještavaju mletačke kronike, u prvome redu ona Ivana Đakona, te onodobna papinska pisma, a djelomice i Konstantin Porfirogenet. — Smatrajući da se nova Domagojeva vlast nije dovoljno učvrstila, a zacijelo hoteći pomoći svrgnutim Trpimirovićima, mletački dužd Urso Particijak navali mornaricom 865. na Hrvatsku. Do bitke nije došlo jer je D. zatražio mir davši duždu u zalog taoce. Očito je da dužd nije imao dovoljno pomorsko-vojničke snage da porazi Domagoja, nego je prihvatio pregovore. Posrijedi je svakako bio sporazum da Hrvati ne uznemiravaju i ne pljačkaju trgovačke brodove pri plovidbi uz istočnu jadransku obalu. To je već i prije bilo uglavljeno 839. između dužda Petra Trandenika, hrvatskoga kneza Mislava i neretvanskog poglavara Družaka. U Domagojevo su se doba zbile velike geopolitičke promjene i vodili ratni sukobi na jadranskom prostoru. U svome pobjedonosnom naletu sicilski Arapi su u IX. st. zavladali glavnim pomorsko-strategijskim točkama i otocima južnog Sredozemlja. Prodirući prema Jadranu zauzeli su potkraj 830-ih i na poč. 840-ih Brindisi, Taranto i Bari te teško porazili mletačku mornaricu (841, 842). Bizant je tako izgubio dio posjeda na Siciliji i u južnoj Italiji, a teritorijalne gubitke u Italiji pretrpio je i italski kralj i car Ludvig II (855–875) iz dinastije Karlovića, čiji je suverenitet priznavala i Primorska Hrvatska. Papa je bio sve ugroženiji od vojne nazočnosti Arapa u Italiji i njihovih stalnih prijetnja Rimu. Arapi 866. opsjedaju Dubrovnik ne bi li se učvrstili na istočnoj jadranskoj obali, ali su 867. od opsade odustali pred dolaskom bizantske flote pod vodstvom admirala Nicete Orife. Uspjeh kraj Dubrovnika potaknuo je nadu da bi se odlučnom akcijom Arapi mogli potisnuti iz Jadrana, u prvom redu iz Barija. Car Ludvig II. uzalud ga je pokušao 867. i 868. zauzeti s kopna. Tada se ponudio bizantski car Bazilije I (867–886) da zajedničkim istodobnim napadom s kopna i mora prisile Arape da napuste Bari. Bio je sklopljen i sporazum: Ludvig II. će dovesti kopnenu vojsku i svoju kćer Irmingardu, koja se trebala udati za Bazilijeva sina i suvladara Konstantina, a Bazilije mornaricu. Oba cara pozovu i svoje slavenske podanike na istočnoj jadranskoj obali da sudjeluju u ratnom pohodu. Tom su zgodom Dubrovčani svojim brodovima prevezli i pod Bari dovezli Hrvate, Srbe, Zahumljane, Travunjane, Konavljane i mornare ratnike iz dalmatinskih gradova. Bari tada nije bio napadnut i oslobođen, jer se bizantski admiral Niceta Orifa odbio uključiti u kombinirani pomorsko-kopneni napad zbog, navodno, nedovoljno brojne franačke vojske, a Ludvig nije htio predati kćer da se odvede u Carigrad. Zajednička akcija dubrovačke i hrvatske Domagojeve mornarice prvi je povijesno zajamčen nastup tih dviju mornarica u ratnom pothvatu na Jadranu za osiguranje slobodne plovidbe i obrane. Kad se Niceta Orifa povukao, Ludvig II. nastavio je opsadu i 2. II. 871. uz pomoć samoga hrvatskog brodovlja pod Domagojevim vodstvom zauzeo Bari. Čitava ta zajednička akcija i pobjeda hrvatsko-franačkog oružja nije bila po volji Baziliju I, jer nakon nje nije vratio bivše bizantske posjede u južnoj Italiji, kako je planirao i želio. U međuvremenu je Bazilije I, da bi predobio naklonost pape Nikole I, udaljio s patrijaršijske stolice Focija i vratio Ignacija. Zatraži da se sazove opći crkveni sabor u Carigradu, na što je papa pristao, priznao Bazilija za cara i poslao poslanike na sabor ne bi li se vratio mir između Istočne i Zapadne crkve. Sabor je 869. i 870, doduše, osudio Focija i prividno vratio crkveno jedinstvo, priznao starješinstvo rimskog pape, ali na njemu nije postignut sporazum o tome komu pripada crkva u Bugarskoj. Sabor je završio zasjedanjem 28. II. 870. Papinski poslanici vraćali su se u Rim preko Drača i uz istočnu jadransku obalu. Bazilijevi podanici, Zahumljani ili Travunjani, napadnu brodove i papinske poslanike te otmu originalne saborske spise. Očito je to učinjeno zato da se sporazum izigra i spriječi jedinstvo crkava. Ogorčeni time, papa Hadrijan II. i car Ludvig II. spočitnu Baziliju da je namjerno ostavio papinske poslanike sa saborskim zaključcima bez potrebne pratnje i zaštite, što je ravno međunarodnom skandalu. Bazilije, da se tobože opravda, naredi da se napadne i opljačka hrvatska obala i njezini gradovi, kao da su oni to izveli. U pohodu su mnogi zarobljeni, a Neretvani pokoreni i pokršteni. Pohod je također pridonio da se bizantska vlast učvrsti u Zahumlju, Travunji, Duklji i Srbiji. Raspao se savez između Ludviga II. i Bazilija I. Papinski su poslanici, bez spisa, oslobođeni i pušteni. Posebice je važno za Hrvate ono što su papa i car napisali Baziliju. Prigovaraju mu da je podmuklo napao hrvatsko primorje dok je hrvatska mornarica ratovala pod Barijem. Zatražili su da se Hrvatima nadoknadi šteta i zarobljenici vrate. Očito je da je Bizant dao preko drugih uništiti spise o pomirenju dviju crkava, jer mu to nije odgovaralo, unatoč već stavljenim potpisima i pristanku; da je htio kazniti Hrvate koji su pobjedonosno bez njega, a u korist cara Ludviga II, sudjelovali u oslobađanju Barija; da je hrvatska mornarica bila tako jaka da se Bizant nije usudio napadati hrvatsku obalu dok je ona u svojim lukama i na svojem teritorijalnom moru te da je, zacijelo, htio izazvati pad Domagoja i postaviti na prijestolje svog čovjeka. A o izigravanju već postignutog sporazuma na saboru 870. papa Ivan VIII. piše Domagoju na prijelazu 872/873. »kako se grčka lažljivost s pomoću Ignacija nije plašila zauzeti Bugarsku, koju smo mi predobili i koja pripada nama po pravu, pa i sam Ignacije, mada je zbog toga ponovno izopćen, ne samo da nije mirovao, nego je onamo poslao nekog raskolnika tobože kao nadbiskupa«. Iduće godine (874), očito po uputama iz Bizanta, skovala se urota protiv Domagoja da se skrene hrvatska politika od oslanjanja na papinstvo i Franke, tj. na Zapad. Domagoj ju je otkrio i energično ugušio. Tom se zgodom jedan od vođa urotnika, zacijelo glavni, skloni u svećenika Ivana, koji je bio u kneževoj službi. Zamoli ga da posreduje u kneza i postigne pomilovanje. Svećenik je pristao i isposlovao ga. Domagoj je obećao da će mu sačuvati život, ali ga je, kad je svećenik Ivan službeno otišao na put, dao smaknuti. Svećenik Ivan se razočarao, a doživio je i velike neugodnosti. Bilo mu je onemogućeno da obavlja svećeničku službu i smatran je izopćenikom. Pođe u Rim i sve razjasni papi. Papa Ivan VIII. vrati ga 875. u Hrvatsku uz popratno pismo u kojem je obranio svoga svećenika. Očito je da su urotnici Domagoju radili o glavi, što je zločin uvrede veličanstva (laesae maiestatis), koji se u ono vrijeme redovito kažnjavao smrću. Međutim, u pitanju smaknuća buntovnika koji je zatražio azil kod svećenika, crkvene osobe, razlikuju se bizantsko i franačko pravo. Prema bizantskom Justinijanovu pravu, azil nije vrijedio za počinitelje zločina uvrede vladaru, pa ga je D. imao pravo pogubiti ne poštujući pravo azila. Nasuprot tome, prema franačkom pravu, D. je morao poštovati pravo azila, posebice kad je riječ o utočištu u svećenika, i poštedjeti mu život. U sukobu tih dvaju shvaćanja svećenik Ivan našao se u teškoj situaciji, izložen prigovorima i postupcima pristaša nepovredivosti prava azila. Papa je očito pronašao da svećenik Ivan nije kriv i da nije umiješan u događaje kojima nije pribivao. Zato ga je vratio u Hrvatsku, skidajući s njega i njegove savjesti svaku krivnju. Papa je ipak u pismu preporučio Domagoju da ubuduće urotnike ne osuđuje na smrt, nego da ih progna: »Slavnomu knezu Domagoju (Domagoi duci glorioso). Ako uistinu saznaš — ne dao Bog — da ti neki rade o glavi, nemoj ih kazniti smrtnom kaznom, nego kaznom progonstva, da bi te od njih, jer si se zbog Boga smilovao na one, koje ti je sâm predao, nepovrijeđen očuvao on, koji nije odbio kaznu smrti na križu radi spasa svih.« Vodeći čvrstom rukom unutrašnju politiku, posebice protiv pristaša Bizanta, i stvorivši potrebnu državnu sigurnost, mogao je D. hrvatske vojne i ratne potencijale uspješno i pobjedonosno voditi u obrani Hrvatske od Mlečana, posebice na moru. God. 872. opet provale u Jadran Arapi s Krete, opustoše neke gradove obiju Dalmacija (Dalmaciarum urbes), tj. Donje i Gornje Dalmacije, koje su obuhvaćale prostor od Kvarnera do Bojane, a i utvrdu na Braču. Pretrpjevši već teške poraze od arapske mornarice, i bojeći se da od nje ne budu napadnuti, Mlečani pošalju izvidnički brod do istarskih obala da uhodi i dozna snagu i namjere Arapa. Istodobno je tuda krstarila i Domagojeva lađa ili više njih. Kad je mletački brod napustio luku Grado, bio je napadnut kraj Punta Salvore na ulazu u piransku luku i uništen, a posada pobijena. Tom je bitkom bio prekinut mir iz 839. i obnovljeni pomorsko-trgovački sukobi Hrvata — kojima se pridružuju Neretvani — s Mlečanima. Rat se nastavio nesmanjenom žestinom, posebice što se tiče gusarenja. Mlečani se obraćaju papi za pomoć i posredovanje. Papa u pismu 874. poziva Domagoja da spriječi gusarenje protiv kršćana, jer to može samo on učiniti: »Osim toga opominjemo revnost tvoje odanosti, da se protiv gusara, koji pod okriljem tvoga imena bijesno napadaju na kršćane (naime Mlečane), to snažnije istupiš, jer znadeš da nevaljalština tih ljudi sramoti i tvoje ime. Premda se, naime, može vjerovati, da oni (gusari) napadaju putnike po moru protiv tvoje volje, ipak, jer se kaže (to jest Mlečani tako kažu), da ih samo ti možeš ukrotiti, nećemo te smatrati nedužnim, ako ih zaista ne zatreš.« Ne zna se pouzdano koliko je papino posredovanje pomoglo, ali se čini da je ipak nastupilo stanovito primirje, barem godinu dana. Ono je bilo potrebnije Mlečanima nego Hrvatima. Međutim, kad su Arapi 875. napali mletački Grado, to iskoriste Hrvati i napadnu istarske gradove, što je ogorčilo Mlečane, a Ivan Đakon je zapisao da to rade »najgori narodi Hrvata i Dalmatinaca« (Sclavorum pessime gentes et Dalmacianorum), koji su počeli pljačkati istarsku pokrajinu i tamo poharali Umag, Novigrad, Sipar i Rovinj. Borbe su se nastavile i u godini 876, u kojoj je D. umro. Njegovu smrt popratio je isti kroničar riječima: »Zatim je, poslije smrti Domagoja, najgorega kneza Slavena (Hrvata) (mortuo Domogoi, Sclavorum pessimo duce), gospodin dužd Urso i njegov sin Ivan sa Slavenima (Hrvatima) sklopio mir i slogu. Ipak, protiv Neretvana, s kojima je bio u neprijateljstvu, pošalje vojsku.« Domagoja su naslijedili njegovi sinovi nepoznata imena. Međutim, baš potkraj Domagojeva života, dogodile su se znatne promjene u susjednom italskom kraljevstvu. Kako Ludvig II. nije imao muškoga nasljednika, dogovorio se 874. sa stricem, njemačkim carem Ludvigom Njemačkim da ga u Italiji naslijedi njegov sin Karlman. Kad je Ludvig II. umro (875), nestalo je, zapravo, stvarne franačke vlasti nad Hrvatskom. U Italiji bukne borba za italsku baštinu, u kojoj papa Ivan VIII. i većina italskih dostojanstvenika zaobiđu Karlmana te izaberu za kralja Ludviga Njemačkog, koji požuri u Italiju i okruni se za Božić 875. Tada provali Karlman da dobije nasljednu baštinu. Tijekom rata umre 876. Ludvig Njemački, a poslije i Karlo Ćelavi (877), pa Karlman konačno dobije i italsko kraljevstvo. Dalmatinska Hrvatska tada se našla u teškoj situaciji. Pod carem Karlmanom već su bile Njemačka i Posavska Hrvatska. Dalmatinski Hrvati nisu htjeli doći pod njemačku vrhovnu vlast, pogotovu kad ih je Karlman htio podvrgnuti vojnom silom. Nastala je borba u kojoj su Domagojevi sinovi nastavili pljačkati i pustošiti istarske gradove koji su bili pod Karlmanovim suverenitetom. Protiv Hrvata su tada nastupili Mlečani i potisnuli ih. Sve te neprilike pogodovale su bizantskom caru Baziliju, koji je to iskoristio i 878. doveo u Hrvatsku svog štićenika Zdeslava Trpimirovića, koji je odmah prognao Domagojeve sinove s prijestolja. Domagojeva je vladavina u mnogočemu važna i presudna za Hrvatsku. Budući da su u IX. st. Arapi desetkovali mletačku mornaricu, hrvatska je mornarica učvrstila gospodstvo nad Jadranskim morem, jer su hrvatski, neretvanski i dubrovački brodovi postali glavna pomorska snaga na tom prostoru. Uspostavilo se pomorsko-obrambeno i pomorsko-napadačko jedinstvo i suradnja hrvatske, neretvanske i dubrovačke mornarice. D. je utro put hrvatskom odbacivanju Bizanta i njegova utjecaja, a usmjerio Hrvatsku prema Zapadu i samostalnosti, što će se u cijelosti ostvariti nekoliko godina poslije za Branimirove vladavine. Stalna borba protiv nastojanja moćnoga bizantskog cara Bazilija ojačala je Domagoja u nastojanju da sačuva državne granice i neovisnost, što je ostalo temeljem politike kasnijih hrvatskih vladara. D. je uveo Hrvatsku u jadransku, zapravo sredozemnu politiku tadašnjih sila Franaka, Bizanta, Arapa i pape, a superiorno se suprotstavljao Veneciji u njezinu nastojanju da slomi Hrvate. Stoga stoji ocjena da se D. »prikazuje kao krepak vladar, koji je umio da snažno zahvati u tadanju svjetsku politiku na obje obale Jadranskog mora« (F. Šišić).

LIT.: F. Rački: Documenta historiae Chroaticae periodum antiquam illustrantia. Zagrabiae 1877. — F. Šišić: Genealoški prilozi o hrvatskoj narodnoj dinastiji. Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS 13(1913–14) str. 1–93. — Isti: Priručnik izvora hrvatske historije, I/1. Zagreb 1914. — Isti: Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara. Zagreb 1925. — M. Dinić: O hrvatskom knezu Iljku. Jugoslovenski istoriski časopis, 4(1938) 1/2, str. 77–86. — M. Barada: Domagoj. Hrvatska enciklopedija, 5. Zagreb 1945. — N. Klaić: Izvori za hrvatsku povijest, 1. Zagreb 1955, 23–26. — Vizantiski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, 2. Beograd 1959. — M. Kostrenčić, J. Stipišići M. Šamšalović: Diplomatički zbornik, 1. Zagreb 1967. — N. Klaić: Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, 1. Zagreb 1971. — J. Lučić: Dubrovčani na jadranskom prostoru od VII stoljeća do godine 1205. Rad JAZU, 1975, 369, str. 5–38. — S. Kovačić: Il caso del sacerdote Giovanni al tempo della repressione di una rivolta contro il principe croato Domagoj. Počeci hrvatskog kršćanskog i društvenog života od VII. do kraja IX. stoljeća (zbornik). Split 1990.
 
Josip Lučić (1993)