Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

DOMJANIĆ, Dragutin Milivoj, pjesnik (Krči kraj Adamovca, 12. IX. 1875 — Zagreb, 7. VI. 1933). Djetinjstvo proveo u Krčima i Donjoj Zelini; školovao se u Zagrebu, pretežito kao pitomac plemićkoga konvikta do 1893; potom je 1898. završio studij prava te doktorirao s rigorozom 1899. Od 1898. bio sudski pristav, zatim istražni sudac, od 1906. vijećnik Sudbenog stola u Zagrebu. Postao je pravi član JAZU 1919, a 1927. predsjednik zagrebačkog odjela PEN-kluba. — Njegovi su prvi književni pokušaji prijevodi romantičnih priča s njemačkoga iz 1891 (rkp. u Zavodu za književnost i teatrologiju HAZU). Prvu pjesmu, harambašićevski intoniranu domoljubnicu Ljubav k domovini, tiskao je u Bršljanu 1892. pod pseudonimom Milivoj Seljan, a drugu, erotičnu, naslovljenu Marija u Slovanskom svetu (Trst 1894), pod inicijalima svog dvoimena i prezimena. Treću, Ridi pagliaccio!, koja se inače navodi kao prvoobjavljena, tiskao je u Viencu 1895. Nastavlja suradnju u Viencu, a pjesmama se javlja i u Životu, Nadi, Savremeniku, Hrvatskom salonu, Domaćem ognjištu, Prosvjeti, Književnome jugu te u slovenskim dnevnicima i revijama Ljubljanski zvon, Dom in svet, Slovenec i dr. Potpisivao se i Grga, Vujec Grga, Valja P.(lemeniti) Batjanov i Dragutin Zelinski. Prevodio je poeziju J. W. Goethea, H. Heinea, P. Verlainea, C. Baudelairea, S. Mallarméa, F. Mistrala te drugih francuskih i provansalskih pjesnika, također prozu M. Gorkog i L. N. Tolstoja. Napisao je i nekoliko crtica te više književnih prikaza, napose o slovenskim piscima, s kojima je održavao žive književne veze. God. 1920. u zagrebačkom Teatru marioneta V. Deželić ml. postavio je kao prvu međuratnu lutkarsku predstavu Domjanićev igrokaz Petrica Kerempuh i spametni osel. U borbi »starih« i »mladih« D. se zauzimao za književni program »mladih«. Njegova je štokavska poezija sukladna razmišljanju i osjećanju nove građanske inteligencije s početka XX. st. te izrazito ravnodušna prema društvenom kontekstu. Prva štokavska zbirka Pjesme, kojoj su moto latinski stihovi njegova pretka Adama Žigmunda, uklopila se u nikolićevski intoniranu atmosferu sentimentalnosti, ispovjednosti, usamljeništva, klonulosti, ali s neskrivenom težnjom za skladom i osobnim shvaćanjem ljepote. Prepoznavši se u tom pjesništvu, građanska je inteligencija lako i brzo prihvatila njegovu poruku pa se time može protumačiti Domjanićeva popularnost. Neizbježnost propadanja kasnog feudalizma, napose njegova aristokratskog oblika, odzrcalila se u pjesnikovoj osjećajnosti. Ponos na obiteljsko plemićko podrijetlo opredmetio se u barokiranju obrisa stvarnosti. Izvanjski svijet lebdio je samo u sjećanjima, u prepoznatljivoj »domjanićevskoj« tišini. Rabeći neprestance ista ili varijantna motivska, tematska i estetska svojstva, D. se u štokavskom izričaju ubrzo klišeizirao; tome su pripomognuli stalni rekviziti, nerijetko i banalan rimarij. Trima kajkavskim zbirkama Kipci i popevke, V suncu i senci i Po dragomu kraju postao je bard novije kajkavske poezije. U to se doba pisanje na supstandardu smatralo stvaralačkom oporbom, jer je nedostajala svijest o mogućnosti modernoga pjesničkog iskaza na tom idiomu. D. je bio jedan od prvih na crti njezina preporoda, od A. G. Matoša i F. Galovića do M. Krleže i I. G. Kovačića. Pisao je zagrebačkom varijantom kajkavštine, oslonjenom na fonološko-    -fonetsku i leksemsku strukturu krčanskog i donjozelinskoga govornog idioma. Njegovo se pjesništvo priklonilo kajkavskoj književnoj tradiciji s korijenima u pučkoj sentencioznosti, gnomici i paremiologizmima; u melankoliji, sklonosti hedonizmu i fatalizmu te aluzivnosti i artificijelnosti prepoznaju se tragovi kajkavske lirike Katarine Patačić. Poetsku suptilnost i melankoličan prizvuk kajkavskog jezika tematski je uskladio s amblematikom prošlog i kategorijama iščezlosti. Već od početaka u Savremeniku i Šišmišu 1916. zapaža se poštovanje verlaineovskog načela glazbenosti, odnosno, sklonost mekanijim tonovima kajkavske riječi, stilizacijama suptilnih melodijskih linija. Stoga su mnoge njegove pjesme uglazbljene, a zbog naivne neposrednosti stekle su široku popularnost. Iako je D. napisao nekoliko pjesama s diskretnim pacifističkim ili suvremenijim motivom (Ciklame, krvave ciklame), kritika mu je spočitavala bliskost defetizmu i melankoliji; od njega je očekivala velike poteze, a pretežito nalazila senzibilitet »druge stvarnosti«, melankolični rokoko minijaturizam. Ta je artificijelnost bila nerijetko u službi stroge organiziranosti u stihu. Uz pomoć nostalgične pastoralne slikovnosti, nenametljivog isticanja bizarnog detalja, intimiziranja krajolika, a napose imažinizma, njegova je kajkavska poezija osuvremenila književnost toga jezičnog izraza i pomogla njezinoj integraciji u jedinstveni kontekst hrvatske književnosti.

DJELA: Pjesme. Zagreb 1909, 19172. — Kipci i popevke. Zagreb 1917, 19222, 19373. — Petrica Kerempuh i spametni osel (pseud. Vujec Grga). Zagreb 1921. — Izabrane pjesme. Zagreb 1924. — V suncu i senci. Zagreb 1927 (5 izd. do 1945). — Pjesme. Beograd 1933. — Po dragomu kraju. Zagreb 1933. — Pjesme i popevke. Zagreb 1955. — Pjesme. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 74. Zagreb 1970, 105–190. — Za zbogom. Izabrane pjesme. Zagreb 1972. — Inje i ruže. Ljubljana—Zagreb 1990.
 
LIT.: M. Begović: Dragutin Domjanić. Pokret (Zagreb), 6(1909) 31. VIII. — A. G. Matoš: Pjesme Drag. M. Domjanića. Narodne novine, 75(1909) 14–15. VI. — A. B. Šimić: Lirika Domjanića. Vijavica, 1(1917–18) 1, str. 3–4. — I. Andrić: Dragutin M. Domjanić, Kipci i popevke. Književni jug, 1(1918) I/3–4, str. 159–160. — S. Ježić: Domjanićevi Kipci i popevke. Savremenik, 1918, str. 236–241. — A. Wenzelides: Dragutin Domjanić. Književne studije. Sarajevo 1918. — V. Lunaček: D. Domjanić, Izabrane pjesme (predgovor). Zagreb 1924. — Lj. Maraković: Uz pjesme Dragutina M. Domjanića. Hrvatska prosvjeta, 12(1925) 8/9, str. 179–181. — G. Krklec: D. M. Domjanić, V suncu i senci. Srpski književni glasnik, NS 1927, XXI/7, str. 550–551. — M. Krleža (M. K.): Dragutin Domjanić. Danas, 1(1934) I/2, str. 262–266. — D. Ćepulić: Večernja škola ili Crno cvijeće. Zagreb 1942. — D. Brozović: Uz pjesme i popevke Dragutina Domjanića. Krugovi, 4(1955) 3/4, str. 289–293. — S. Kolar: D. Domjanić, Pjesme i popevke (predgovor). Zagreb 1955. — B. Borko: Dragutin M. Domjanić. Zagorski kalendar, 1965, br. 2. — B. Donat: Dragutin Domjanić pod reflektorima našeg vremena. Kolo, 4(124)(1966) 1, str. 19–27. — Lj. Duić: Domjanićev kraj v suncu i v senci. Kaj, 1(1968) 9, str. 35–71. — Z. Grgošević: Pjesnik Domjanić i hrvatski skladatelji. Ibid., str. 19–27. — A. Šojat: Jezik Domjanićevih kajkavskih pjesama. Ibid., 12, str. 104–112. — M. Šicel: Kajkavska poezija Dragutina Domjanića. Kajkavski zbornik. Zlatar 1974, 90–94. — L. Paljetak: Domjanić u suncu i senci. Radovi. Filozofski fakultet — Zadar, 13(1974–75) 213–232. — M. Franičević: Rasprave o stihu. Split 1979, 173–187. — N. Milićević: Riječi u vremenu. Zagreb 1981. — A. Jembrih: Dragutin Domjanić danas. Kaj, 16(1983) 1, str. 25–34. — J. Skok: Moderno hrvatsko kajkavsko pjesništvo. Čakovec 1985, 56–79. — I. Kalinski: Poetika i jezik kajkavskih pjesama Dragutina Domjanića (monografija). Zagreb 1988. — A. Jembrih: Hrvatsko-slovenske književne veze. Čakovec 1991. — J. Skok: Inje i ruže Domjanićeve. Kaj, 24(1991) 1, str. 89–90. — S. Laljak: Dobri duh kajkavski. Večernji list, 37(1993) 27. VI, str. 20–21.
 
Ivo Kalinski (1993)