DURBEŠIĆ, Tomislav

DURBEŠIĆ, Tomislav, redatelj i pisac (Niš, 11. VII. 1928). Maturirao u Zagrebu 1947; na Filozofskom fakultetu studirao slavistiku i germanistiku, a na Akademiji za kazališnu umjetnost režiju, predstavivši se javnosti europskom praizvedbom Takove láske! P. Kohouta (1958). Najprije bio dramaturg u Zagreb-filmu (1958–61) i HNK (1965/66), potom predavač, od 1979. izvanredni te od 1985. redoviti profesor Odsjeka za glumu i pročelnik Odsjeka kazališne i radiofonske režije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Osnovao Večernju scenu na Trešnjevci 1953, Mali dramski studio 1954, Scenu P. S. u HNK u Zagrebu 1990, a 1992. pri Akademiji dramske umjetnosti scenu »Arka« za suvremeni i klasični repertoar. Postavio je više od 150 kazališnih predstava, najviše u Zagrebu, Osijeku, Beogradu, Sarajevu, Skoplju, na Dubrovačkim ljetnim igrama i Splitskom ljetu. Režirao je hrvatske i svjetske klasike: Kanavelićeva Vučistraha, Molièreova Don Juana, Ibsenova Johna Gabriela Borkmana i Neprijatelja naroda, Strindbergova Oca i Gospođicu Juliju, Eshilove Sedmoricu protiv Tebe i Agamemnona, zatim dramatizaciju Bijelih noći i Idiota F. M. Dostojevskog te Staklenu menažeriju T. Williamsa. Više se puta vraćao Držićevoj Noveli od Stanca, a posebnim je redateljskim rukopisom oblikovao drame M. Ogrizovića (Hasanaginica), M. Krleže (Kristofor Kolumbo), E. Ionesca (Igre pomora), Simone de Beauvoir (Happy New Year), R. Marinkovića (Zagrljaj), F. Hadžića (Glavni zgoditak), M. Držića i H. Hitreca (Dundo na Majni). Kao jedan od utemeljitelja Teatra &TD istaknuo se režijama Ionescovih drama Žeđ i glad, Macbett i Lekcija. Redateljem je i opernih predstava: Seviljski brijač (G. Rossini), Morana (J. Gotovac), Otmica iz Seraja (W. A. Mozart) i Prodana nevjesta (B. Smetana). Posebice se istaknuo scenskim postavama poezije A. B. Šimića, M. Dizdara i napose T. Ujevića (tragični oratorij Kristalna kocka vedrine 1967–91). Autor je više knjiga poezije moderna diskursa (P. S., Pjesme u prkos, Kome?, Pješak na autostradi). Pjesme su mu prevedene na talijanski, njemački i albanski. Kao dramski pisac naklonjen je tzv. otvorenoj dramaturgiji egzistencijalnih tema (Fajerunt gospodo!, Raspućin, Tako je to, moj Dimitrije, Tko je ukrao Veronikin rubac, Kamo idu Orfej i Euridika). Knjige eseja Fate largo i Eto tako (Kazivanje avangardnog konzervativca) sadržavaju redateljska iskustva, ali i šira opažanja, često povezana s kulturom i povijesti Dubrovnika. Nagrađen je za režiju Matkovićeve drame Trojica (1950), za redateljsku interpretaciju Šoljanova Brda dobio je Nagradu UDUH-a (1969), a Teatar &TD nagradio ga je za postavu Ionescova Macbetta (1972) te monodrame Happy New Year (1981).