DUPLANČIĆ, Vicko

DUPLANČIĆ, Vicko (Duplancich, Vincenzo), političar, publicist i knjižničar (Zadar, 15. VIII. 1818 — Milano, 16. XI. 1888). Podrijetlom iz zadarske plemićke obitelji s posjedom u Ždrelcu na otoku Pašmanu. Osnovnu i srednju školu završio je u rodnom gradu. Nije studirao, ali je nastojao steći što potpuniju naobrazbu iz književnosti, povijesti i ekonomije. Pisao je priloge s tih područja u zadarskim listovima La Dalmazia (od njegova pokretanja 1845), La Dalmazia costituzionale (od 1848, većinom anonimno) i Gazzetta di Zara. Već je 1849. preuzeo od zadarskih tiskara i izdavača braće Battara izdavanje lista Gazzetta di Zara (izlazi od 1835; obavijest novog urednika i izdavača u broju od 25. V. 1849). Pisao je i pjesme, a jedna je njegova prigodnica tiskana (In morte di Diamante Defranceschi... Versi, Zadar 1856). Iste je godine izabran među mnogim kandidatima za prvog knjižničara novoosnovane općinske knjižnice u Zadru (Biblioteca comunale »Paravia«, otvorena 1857, danas Naučna biblioteka). Posao je obavljao bez novčane naknade. Do 1863, kada je napustio taj položaj, sredio je oko trinaest tisuća svezaka, vodio inventarnu knjigu te sastavio abecedni i stručni katalog. Surađuje u zadarskim listovima Osservatore dalmato. Smotritelj dalmatinski (1857) i Rivista dalmata (izlazi samo 1859), u kojem uz napise s područja ekonomije objavljuje i prijevod stihova V. Hugoa (Contemplazioni, u br. 9). Bio je jedan od pokretača lista La Voce dalmatica u lipnju 1860 (prvi broj tiskan 2. VI) u Zadru uz Kuzmu Benju i G. Ferrarija Cupillija (obojica i odgovorni urednici 1860/61) te M. Klaića, I. Danila i A. Šimunića, koji su se ubrzo odvojili od toga lista, jer je postao autonomaško glasilo. D. surađuje u listu pišući o različnim temama (o dalmatinskom tisku, stanju tamošnjeg poljodjelstva, željezničkom spoju Dalmacije s unutrašnjošću te o političkim temama). Pripadao je Autonomaškoj stranci. U brošuri Della civiltà italiana e slava in Dalmazia (Trst 1861) nastoji dokazati talijansko obilježje dalmatinske kulture i romansku etničku pripadnost stanovništva te traži približavanje Zadra talijanskim pokrajinama. Prvi mu je u ožujku iste godine odgovorio I. Danilo brošurom L’Autonomia della Dalmazia – considerazioni (Zadar 1861), a potom i Š. Ljubić brošurom Risposta all’opuscolo del Sig.r Vincenzo Duplancich col titolo: Della civiltà italiana e slava in Dalmazia (Venecija 1861). Obojica upozoravaju na njegovo manjkavo poznavanje hrvatske povijesti i kulture, posebice književnosti, te njegove navode pobijaju povijesnim činjenicama. O istoj brošuri polemizirao je s njim i J. Sundečić. Na izborima za Dalmatinski sabor, održanim iste godine, izabran je za saborskog zastupnika u kuriji veleposjednika u zadarskom okrugu. U Saboru je 1861. glasovao za rezoluciju A. Galvanija protiv sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom, a poslije se približio liberalnomu krilu Autonomaške stranke. Iako politički protivnik Narodne stranke i dosljedni pristaša osnovnih ideja autonomaša, više je cijenio djelovanje narodnjaka u korist Dalmacije nego ono vlastite stranke, kojoj je zamjerao preveliku podložnost službenim vlastima. Svoje raspoloženje izrazio je i u političkim prilozima u listu La Voce dalmatica, koji je od 1862. i uređivao. Kada su M. Klaić i I. Danilo 1863. otpušteni iz državne službe, uputio je uredništvu narodnjačkoga glasila Il Nazionale dopis s izrazima poštovanja prema Klaiću (objavljeno 27. svibnja). Početkom iste godine pokrenuta je protiv Duplančića tiskovna parnica zbog nekih priloga u La Voce dalmatica. Optužen je za veleizdaju i smetanje javnog mira. List je prestao izlaziti 28. ožujka, a on je prije glavne rasprave napustio Zadar (u noći između 27. i 28. VII), strahujući da će biti zatvoren. U siječnju 1864. uputio je iz Milana, gdje se nastanio, Zemaljskom odboru Dalmatinskog sabora pismo u kojem se odriče zastupničkog mandata. Nekoliko godina poslije obustavljen je protiv njega pokrenuti krivični postupak 1863, ali se više nije vratio u Zadar. U Milanu, gdje je živio dvadeset pet godina i umro, prijateljevao je s N. Tommaseom i talijanskim književnicima A. Manzonijem i P. Valussijem. Objavljivao je napise u tamošnjoj publikaciji Perseveranza i uz Tommasea, Valussija, F. Dall’Ongara i druge talijanske pisce bio stalni suradnik milanskog tjednika Vita Nuova (počeo izlaziti 1865), gdje je objavljivao pjesme i prozu.