DONAT, Branimir

DONAT, Branimir (pravo ime Tvrtko Zane), književni kritičar, esejist i antologičar (Zagreb, 5. IX. 1934). Gimnaziju završio 1954. u Zagrebu, gdje je studirao jugoslavenske književnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu te defektologiju na Visokoj defektološkoj školi. Kao srednjoškolac bio urednik omladinskog časopisa Polet i Našega glasa; kao student uređivao kulturnu rubriku Studentskog lista. Godine 1957. osuđen na 18 mjeseci zatvora zbog političkog delikta. Od početka 1960-ih objavljuje pod pseudonimom Branimir Donat. Tada postaje stalnim kritičarem lista za kulturu Telegram. Suosnivač je i tajnik časopisa Kritika (1968–71). Do 1972, kada postaje urednik u Nakladnom zavodu Matice hrvatske, djelovao je kao profesionalni književnik. Dobio je Nagradu grada Zagreba, Nagradu Matice hrvatske 1970. te Nagradu »Miroslav Krleža« 1989. — Od 1954. surađivao je u mnogim časopisima i novinama: Polet, Krugovi, Kritika, Republika, Mogućnosti, Forum, Telegram, Kolo, Razlog, Književnik, Vidik, Vjesnik, VUS, Putevi, Delo, Život, Književna istorija, Književne novine, Književnost, Polja, Izraz, Letopis Matice srpske, Hrvatski tjednik, Teka, Umjetnost i dijete, Odjek, Književna reč, Oko, Gordogan, Prolog, Dometi, Revija (Osijek), Riječka revija, Istra, Most, Dubrovnik, Problemi, Obzorja, Treći program Radio Beograda, Treći program Radio Zagreba, Borba, Večernji list, Danas, Slobodna Dalmacija, Glas Slavonije, Slobodni tjednik, Globus i dr. Priredio je više antologija i tematskih brojeva časopisa: Položaj kritike (Mogućnosti, 1968, 5/6), Poetika i sociologija kriminalističkog romana (Mogućnosti, 1970, 3/4), Strukturalizam (Kritika, 1970, 4; suautor Z. Mrkonjić), Sociologija književnosti (Vidik, 1972, 6), Nasmijani udesi. Antologija hrvatske humorističke proze, 1, 2 (Zagreb 1973, 1975), Iz teorije književnosti za djecu (Umjetnost i dijete, 1973, 23), Antologija hrvatske fantastične proze i slikarstva (suautor I. Zidić, Zagreb 1975), Sovjetska kazališna avangarda (Prolog, 1980, 46/47; Zagreb 1985), Kombinatorika i književnost (Revija, 1981, 6), Antologija dadaističke poezije (Zagreb 1985). Uredio je i napisao predgovore za više knjiga u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti. Prevodio s francuskog i ruskog (G. Apollinaire, A. Fournier, R. Radiguet, I. Babelj, J. Oleša, književna teorija). — Prvu knjigu objavio je relativno kasno (1970), ali je u sljedeća dva desetljeća publicirao čak dvadesetak knjiga u kojima je skupio samo dio svojih tekstova. Najviše je pisao o suvremenim hrvatskim piscima, ali bavio se i književnopovijesnim temama; pisao je i o drugim južnoslavenskim piscima i književnim fenomenima te mnogim svjetskim piscima, najviše ruskim i francuskim. O problemima teorije književnosti intenzivno piše 1960-ih i 1970-ih. Dobro poznavanje suvremene poetike očitovalo se u inovativnosti njegova interpretativnog instrumentarija, ali nikad nije strogo slijedio jednu metodu. Iako urednik zbornika o strukturalizmu i sklon uporabi strukturalističkih termina, nije se priklonio strukturalističkom scijentizmu, jer ga u književnom tekstu zanima ne samo formalni već i kognitivni aspekt te etička utemeljenost umjetničkog čina. Njegova je kritičarska metoda eklektična: u njoj su stopljeni elementi ruskog formalizma, francuskog i češkog strukturalizma, psihoanalize, mitsko-arhetipske kritike i egzistencijalističke poetike angažmana. Tijekom 1980-ih u Donatov kritički diskurs prodiru elementi impresionizma i beletrizacije, a u njegovim tekstovima počinje dominirati i ideja o isprepletenosti povijesti književnosti s općom kulturnom poviješću, evolucijom društvenih ideja i političkim zbivanjima; stoga se u njegovim analizama pojavljuju umeci sociološke analitike i političke historiografije. Najviše ga zanima hrvatska proza; uz mnogobrojne prikaze i eseje o suvremenim hrvatskim pripovjedačima, kompetentno je istraživao i povijest hrvatske proze. Pri tome je uvijek suvremeni književni fenomen poticaj novom čitanju povijesti hrvatske književnosti. Arkadijski kompleks u prozi krugovaškog naraštaja navodi ga na proučavanje arkadijskih motiva u starijoj hrvatskoj književnosti (Neuvižbani konjic Petra Zoranića na stazi netlačeni i Raport iz Arkadije u Unutarnjem rukopisu), a pojava naraštaja fantastičara (Astrolab za hrvatske borgesovce, Teka, 1972, 1) povod je za otkrivanje dotad zanemarena segmenta hrvatske fantastičarske tradicije te objavljivanje antologije fantastike i knjiga o fantastici (Približavanje beskraju, 1979. i Fantastične figure, 1984). Na početku 1980-ih, kad hrvatski pisci počinju istraživati mogućnosti integracije klišeja trivijalne književnosti u sferu tzv. visoke literature, D. objavljuje knjigu Olisbos, posvećenu »teoriji i praksi književnoga klišeja«. Unutarnji rukopis (1972) najavio je kao prvu u nizu studija koje bi cjelovito osvijetlile povijest hrvatske proze i njezinu morfologiju. Knjige o problemima hrvatske proze (Strujanja u novijoj hrvatskoj noveli, 1971; Brbljava sfinga, 1978; Hodočasnik u labirintu, 1986; Studije i portreti, 1987; Razgolićenje književne zbilje, 1989), premda konceptualno raznorodne i metodološki neujednačene, omogućile su višestran uvid u povijest hrvatske proze. Njihova je odlika nastojanje da se poveže suvremenost hrvatske književnosti s njezinom poviješću i da se reinterpretira baština u otklonu od standardnih tumačenja akademske kritike. Među prvima je uočio vrijednost avangardnih ranih Krležinih drama (O pjesničkom teatru Miroslava Krleže, 1970), ne samo u kontekstu povijesne avangarde već i u obzoru kazališne poetike koja određuje eksperimentalnu kazališnu praksu 1960-ih. Uz radove o hrvatskoj avangardi vežu se i Donatova istraživanja avangardističkih pojava u svjetskoj književnosti (sovjetska kazališna avangarda, dadaizam). Iako je tumačenje poezije marginalno u njegovu opusu, zbirka eseja o pjesništvu Pegaz ili dada (1988) predstavlja ga kao kompetentnog istraživača i toga žanra. Važni su i ogledi o mitologiji svakodnevice, pisani tijekom 1960-ih (inspirirani u velikoj mjeri R. Barthesom) i skupljeni u knjizi Osporeni govor ili egzotika svakodnevnog (1970). Knjiga Drukčije (1990) također se veže uz taj žanr, ali je diskurs rasterećen od teorijskih natruha, bliži klasičnoj feljtonistici, izravnije polemičan. Donatova polemičnost, koja povremeno dobiva obilježja vehementnosti, posebno je izražena na početku 1990-ih u tekstovima za listove Slobodni tjednik i Globus, u kojima Donat surađuje uglavnom političkopolemičnim te gastronomskim člancima, svjedočeći o širini svojih interesa.