Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

AMIKO II (Amicetta, ’Αμικέτησ, Amiketes, vjerojatno od germanskog Haming), grof od Giovinazza, normanski vojskovođa (druga pol. XI st. — između 1087. i 1091). Podrijetlom iz normanske obitelji koja se doselila u južnu Italiju. Njegov otac Gvalter došao je u sukob s obitelji Hautevillea te ga je normanski vojvoda Robert Guiscard zarobio i oslijepio. A. je nastavio očevo neprijateljstvo sudjelujući u ustancima (1064–1071. i 1078–1080) što su ih podizale grupe Normana nastojeći slomiti Guiscardovu nadmoć u južnoj Italiji. U tim je borbama A. bio poražen te je morao napustiti Italiju, a Robert mu je 1073. oduzeo Giovinazzo. Posljednji se put kao živ spominje u Carigradu 1087. — U hrvatskoj povijesti A. se spominje 1074. u povodu normanskog pohoda na istočnu obalu Jadrana pri kojemu je zarobljen hrvatski kralj. Povjesničari su različito tumačili Amikov pohod: M. Barada misli da je A. bio u savezništvu s Bizantom, F. Šišić govori o savezništvu s papom Grgurom VII, a N. Klaić drži da je riječ o samostalnom pohodu koji je uslijedio na poziv dalmatinskih gradova. A. je nakon neuspjele opsade Raba (od 14. IV do 9. V 1074) uspio ući u Biograd, Nin, Split, Trogir i Zadar te zarobiti hrvatskog kralja. U historiografiji još nije utvrđeno koji je to kralj. Šišić se odrekao svoje tvrdnje da je to bio Slavac i priklonio se Baradinu mišljenju da je zarobljeni kralj bio Petar Krešimir IV koji je u zarobljeništvu ustupio Amiku spomenute gradove. G. Praga je pretpostavljao da je to bio Krešimirov sinovac Stjepan, a zatim se i on složio s Baradom držeći da je to bio Petar Krešimir IV. Normani su već početkom 1075. izbačeni iz gradova intervencijom dužda Dominika Silvija, a dalmatinski su gradovi prisegli Mlečanima da više neće dovoditi u Dalmaciju Normane ni strance.

LIT.: Franjo Rački: Documenta historiae chroaticae periodum antiquam illustrantia. Zagreb 1877, 99, 178–179, 455–457. — Dušan Preradović: Tko je bio zasužnitelj hrvatskoga kralja Slavića? Starohrvatska prosvjeta, 2(1896) 4, str. 235–241. — Aleksandar Virag: O kralju Slaviću i Amiku. Nastavni vjesnik, 8(1900) 3, str. 312–316. — Ferdo Šišić: O podrijetlu i zasužnjavanju hrvatskoga kralja Slavića (1074–1075). Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, 7(1903–1904) str. 145–165. — Isti: Povijest Hrvata u doba narodnih vladara. Zagreb 1925, 539–555. — Miho Barada: Dinastičko pitanje u Hrvatskoj XI. stoljeća. Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, 50(1928–1929) str. 186. — Giuseppe Praga: La traslazione di S. Niccolò e i primordi delle guerre normanne in Adriatico. Archivio storico per la Dalmazia (Rim), 6(1931) XI/61, str. 11, 14; 66, str. 239–246. — G. M. Monti: Lo Stato Normanno-Suevo. Bari 1945. — Viktor Novak i Petar Skok: Supetarski kartular. Zagreb 1952, 196–197. — Miho Barada: Prilozi kronologiji hrvatske povijesti (1062–1075). Rad JAZU, 1957, 311, str. 195–197. — Francesco Babudri: Il Conte Amico di Giovinazzo. Archivio storico Pugliese (Bari), 12(1959) str. 87–137. — Marko Kostrenčić, Jakov Stipišić, Miljen Šamšalović: Diplomatički zbornik, 1. Zagreb 1967, 136–138. — Stjepan Antoljak: Miscellanea mediaevalia adriatico-croatica. Adriatica maritima, 1. Zadar 1974, 279, 281–283. — Nada Klaić: Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku. Zagreb 19752, 69–70, 361, 382–383.
 
Mladen Švab (1983)