DOŠEN, Marko

DOŠEN, Marko, političar i publicist (Mušaluk kraj Ličkog Osika, 7. VII. 1859 — Zagreb, 7. IX. 1944). Završivši prvi razred realke u Bjelovaru, počeo se baviti trgovinom. Živio u Sisku, Brodu na Savi, Otočcu i Koprivnici. Pridružio se starčevićanski orijentiranoj omladini i počeo pisati u novinama. God. 1887. bio je kandidat Stranke prava na izborima za saborskog zastupnika u rasinjskom kotaru u Podravini. God. 1890–93. po stranačkom zadatku boravi u Rusiji. Zajedno s K. Herucom držao je u Sankt Peterburgu knjižaru, a s ruskim povjesničarom M. Filipovim izdao knjigu Hrvati i njihova borba s Austrijom. Po povratku u domovinu 1893. nastanio se i otvorio trgovinu u Gospiću te istodobno započeo intenzivnu političku i publicističku djelatnost. God. 1894. pokrenuo i deset godina uređivao tjednik Hrvat, a poslije surađivao u Starčevićancu. Za I. svjetskog rata bio saborskim zastupnikom Karlobaga (1913–18). Nakon stvaranja Kraljevine SHS, prihvatio je Radićev republikanski program i sudjelovao u radu HRSS. Potaknuo je osnivanje više njezinih ogranaka u Lici i bio ličkim zastupnikom na izborima za Konstituantu 1920, 1923. i 1925 (na posljednjim je izabran »u odsutnosti«, jer je zbog primjene Obznane na HRSS nakratko izbjegao u Zadar). Nakon Radićeva zaokreta i kompromisa s Beogradom, potpisao je Izjavu hrvatske opozicije od 9. VIII. 1925, koju su sastavili pravaši (frankovci), optužujući vodstvo HSS za samovoljno priznavanje Vidovdanskog ustava bez znanja hrvatskih zastupnika. Tijekom tog razdoblja surađivao je u tjedniku Lički Hrvat (1922–24), a nakon razlaza s Radićem u Republikanskoj slobodi (1925–27). Osobito je važna serija članaka Razmatranje (Republikanska sloboda, 1925, od br. 11; 1926, od br. 21; 1927, 72–73). Po uvođenju Aleksandrova režima (1929), približio se radikalnoj, nacionalistički orijentiranoj skupini političkih djelatnika, koji poslije stvaraju ustašku organizaciju. Uz A. Artukovića u zemlji je glavni organizator ustaške akcije tzv. Velebitskog ustanka (1932). Oba su zbog toga, prije izvođenja akcije, morala emigrirati i pridružuju se A. Paveliću u Italiji. Kao Pavelićev opunomoćenik D. je održavao diplomatske kontakte u Turskoj, Grčkoj, Bugarskoj (veze s Unutrašnjom makedonskom revolucionarnom organizacijom — VMRO) i Mađarskoj, u kojoj živi od 1934. Bio je najstariji ustaški emigrant, pa je već 1934. imenovan počasnim pročelnikom Ustaškoga doglavničkog vijeća. Nakon proglašenja NDH, vratio se u domovinu. Postao je predsjednikom novosazvanoga Hrvatskog državnog sabora (23. II. 1942), a ostao je na čelu predsjedništva Sabora i nakon njegova raspuštanja u prosincu iste godine. U skupini je saborskih zastupnika koja je za kratka postojanja Sabora uputila kritike ustaškoj vladi u obliku memoranduma Paveliću (30. XI. 1942), koji su ustaše ocijenile diverzijom u vlastitim redovima. To je ozbiljna kritika u prvom redu Rimskih ugovora, ali i unutrašnje politike. Potpisnici su upozorili na neodrživo stanje dvostrukosti vlasti u državnoj upravi i vojsci, na odnos prema HSS, na nezakonite postupke u logorima i na općenit osjećaj pravne nesigurnosti, zahtijevajući raščišćavanje pitanja Dalmacije i Hrvatskog primorja, reorganizaciju i novi saziv Sabora, sređivanje državne uprave i vojne organizacije te uspostavljanje narušene pravne sigurnosti. God. 1944. imenovan je vitezom. — Posebnu cjelinu njegova publicističkog rada čini poezija, kojoj je glavna tema autorov nacionalni osjećaj (Hrvatkinje, Ante Starčević, Jezik roda moga). — D. je zarana prihvatio Starčevićevu ideju hrvatskog suvereniteta i dosljedno je zastupao cijeli život. Djelujući u više stranaka, postajao je i njihovim kritičarem kada bi osjetio da stranačka praksa napušta borbu za hrvatsku državnost (prosvjed 1925. i memorandum 1942). Poodmaknule godine i bolest, od koje je bolovao još u Mađarskoj, usporile su njegov prije intenzivan rad i pribavile mu u ustaškom pokretu više počasne položaje nego stvaran utjecaj i vlast.