DRAGANOVIĆ, Krunoslav

DRAGANOVIĆ, Krunoslav, povjesničar i političar (Brčko, 30. X. 1903 — Sarajevo, 5. VII. 1983). Gimnaziju započeo u Travniku, a završio 1922. u Sarajevu. Studij na bečkoj Politehnici prekinuo 1925. i prešao na sarajevsku bogosloviju te 1928. zaređen za svećenika. Nakon toga bio na čelu brojidbenog ureda »Napretkove« zadruge i njezine kulturno-povijesne zbirke, potom vjeroučitelj u pučkim školama i upravitelj katoličkog nakladnika Academia Regina Apostolorum. God. 1932. uz preporuku nadbiskupa I. Šarića odlazi u Rim u Papinski orijentalni institut, gdje se bavi kršćanstvom Istoka i islamom. Istodobno proučava pismohranu Kongregacije za propagandu vjere. Ljeti 1933. putuje po Francuskoj, a 1934. po Turskoj. God. 1935/36. u Sarajevu je vjeroučitelj u osnovnoj i građanskoj školi časnih sestara milosrdnica, 1936–39. nadbiskupski tajnik te 1939/40. ravnatelj Nadbiskupske kancelarije i prvi prisjednik Duhovnog stola. U prosincu 1940. habilitirao se za docenta crkvene povijesti na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a 1942. imenovan redovitim profesorom. Ljeti 1943. pridijeljen je hrvatskom predstavništvu pri Svetoj stolici sa zadaćom da pomaže Caritas Zagrebačke nadbiskupije i Hrvatski crveni križ radi pomoći pri oslobađanju i zbrinjavanju naših interniranih i uhićenih ljudi u Italiji. Preporuka za taj posao bila su mu iskustva stečena u proljeće i ljeto 1941, kada je kao izaslanik NDH imao zadaću da pomogne pri povratku hrvatskih zarobljenika bivše jugoslavenske vojske iz okupirane Srbije i Makedonije. Nakon II. svjetskog rata ostaje u Rimu i nastavlja pomagati hrvatskim izbjeglicama pred političkim progonima komunističkih vlasti na području tadašnje DFJ, odnosno FNRJ. U Italiji djeluje politički surađujući s mnogim istaknutim osobama NDH te sudjeluje u osnivanju Hrvatskoga narodnog odbora (B. Jelića) u Münchenu, ali se razilazi i s njim, kao i 1948. s A. Pavelićem. Na poč. 1960-ih odlazi u Austriju, gdje se postupno povlači iz javnog života, navodno se spremajući za istraživanje i pisanje povijesti poratne sudbine hrvatske vojske i pučanstva NDH (Bleiburg, križni put, logori FNRJ). God. 1967, u zasad nerazjašnjenim prilikama, pojavljuje se u zemlji, a zatim povučeno živi u Sarajevu, baveći se crkvenom poviješću. Njegov povratak u zemlju vjerojatno je omogućen nakon jedne od posljednjih (1966) političkih amnestija i sređivanja prilika između Svete stolice i SFRJ. — Od dolaska na čelo brojidbenog ureda, D. se sustavno bavi pitanjima broja hrvatskoga katoličkog pučanstva, uglavnom u svojoj užoj domovini Bosni i Hercegovini. Na tom je tragu prva opsežnija studija Hrvati katolici Bosne i Hercegovine u svijetlu statistike (1926), s dvama zemljovidima, te najzapaženije njegovo djelo izrađeno na podlozi proširena dijela disertacije Massenübertritte von Katholiken zur serbischen »Orthodoxie« im kroatischen Sprachgebiet zur Zeit der Türkenherrschaft (Orientalia Christiana periodica, 1937, 3; hrvatski prijevod objavljen 1991). Rezultate crkveno-povijesnih, brojidbenih i demografskih istraživanja objelodanjuje u periodici Luč (1927–28), Napredak (kalendar; 1929, 1931, 1933, 1936–37, 1941), Za vjeru i dom (1929), Napredak (1931–35), Kalendar sv. Ante (1932, 1940), Hrvatski radiša (1933), Katolički tjednik (1933, 1940), Vrhbosna (1933, 1935–36, 1938–40), Croatia sacra (1934, 1943–44) i Katolički svijet (1936) te u francuskom i njemačkom izdanju glasnika Za dom (1941). U izbjeglištvu surađuje u Hrvatskoj reviji (Buenos Aires—München—Barcelona 1953, 1958, 1965, 1967, 1975) i Izboru (1954). Također je suradnik Hrvatske enciklopedije, Lexicon für Theologie und Kirche i Enciclopedia Cattolica. Za Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine (Sarajevo 1942; pretisak 1991) napisao je znatan dio crkvene povijesti.