HARMOŠ, Oskar

HARMOŠ, Oskar, baletan, koreograf i baletni pedagog (Zagreb, 25. II. 1911 — Zagreb, 6. IV. 1992). Počeo učiti balet u baletne pedagoginje zagrebačkoga kazališta Josefine Weiss i 1916–22. nastupao u predstavama s dječjim ulogama. Postavši članom baletnog ansambla HNK učio u Margarite Froman. Od 1928. nastupao s Anom Roje, poslije suprugom, na samostalnim baletnim koncertima te gostovao u Indiji, Kini i Japanu. God. 1930–33. solist je baletnog ansambla Narodnog pozorišta u Beogradu, gdje se također usavršavao u Jelene Poljakove kao i 1933. u N. Legata u Londonu. Nakon nastupa 1938. u Münchenu, u jednoj od glavnih uloga u baletu Die Geschöpfe des Prometheus (L. van Beethoven), pozvan je u trupu K. Joossa, s kojim je gostovao po zapadnoj Europi. God. 1940. dolazi u Split na poziv I. Tijardovića, intendanta splitskoga kazališta, u kojemu osniva i vodi baletni ansambl. Već 1941. prelazi, s dijelom splitskog ansambla, u zagrebački HNK, gdje s A. Roje postaje šef baleta, solist, koreograf i pedagog. Na toj je dužnosti ostao do 1953 (s prekidom 1943–46). God. 1953–59. ponovno je u splitskom kazalištu šef baleta i koreograf. Istodobno s A. Roje 1953. osniva i do 1959. vodi privatnu Internacionalnu baletnu školu u Kaštel-Kambelovcu. Potkraj 1950-ih gost je pedagog londonske škole Mary Zibine. Od 1961. ponovno je pedagog baletnog ansambla zagrebačkog HNK. God. 1969. umirovljen je, no nastavlja predavati klasični balet u američkim školama A. Roje, Mylesa i Herci Mardsen i Patricije Grey. God. 1970. otvara s A. Roje Internacionalnu baletnu školu u Primoštenu, u kojoj predaje gotovo sedamnaest godina, te povremeno koreografira u splitskom HNK i poučava u Americi (Buffalo, Los Angeles, San Francisco i Bermudsko otočje). Tijekom četrdeset godina ostvario je opsežan repertoar solističkih kreacija od kojih su najuspješnije Đavo (F. Lhotka, Đavo u selu, na praizvedbi 1937), Sudbina (na praizvedbi baleta Život prema V. simfoniji P. I. Čajkovskog), Tatarin (A. Borodin, Polovjecki plesovi), Sotona (M. P. Musorgski, Noć na pustoj gori), Kan Girej (B. Asafjev, Bahčisarajska fontana), Said (N. Rimski-Korsakov, Šeherezada), Tibaldo (S. Prokofjev, Romeo i Julija, na zagrebačkoj praizvedbi 1950), Nasilje (I. Brkanović, Heloti, na praizvedbi 1963) te solističke uloge u Joossovu baletu Der grüne Tisch (F. Cohen) i Legendi o Josipu (R. Strauss). Od tridesetak njegovih koreografija značajne su Ohridska legenda (S. Hristić), Trnoružica (Čajkovski), Skice s izložbe (Musorgski), Fantastična simfonija (H. Berlioz), Labuđe jezero (Čajkovski), Grob u žitu i Stranac (S. Bombardelli, na praizvedbama u Splitu 1946. i 1956), Klasična simfonija (Prokofjev), Karneval (R. Schumann), Španjolski capriccio (Rimski-Korsakov), Simfonijski triptihon (P. Konjović), Boléro (M. Ravel), Simfonija o mrtvom vojniku (B. Sakač), Petruška (I. Stravinski), Romeo i Julija, kojemu je ujedno autor scenarija i redatelj (prema istoimenoj uvertiri Čajkovskog; praizvedba, Split 1978). Koreografirao je u zagrebačkom i splitskom HNK mnogo baletnih večeri, baletne prizore u operama i balete u suradnji s A. Roje. Dobio je 1979. Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo.