ANCEL, Ivan

ANCEL, Ivan, političar (Karlovac, 14. XI 1870 — Zagreb, 16. IV 1922). Sin zagrebačkog obrtnika, rodom Slovenca. Gimnaziju je završio u Zagrebu 1888. Upisao je studij na Politehnici u Budimpešti, ali se već poslije prvog semestra vratio u Zagreb. Tu je u godinu dana izučio stolarski zanat u očevoj radionici i otišao u Beč gdje se zaposlio kao stolarski radnik i stupio u strukovnu organizaciju austrijske Socijaldemokratske stranke. Početkom 1892. vratio se u Zagreb i odmah se uključio u radnički pokret. God. 1895. kao socijalistički kandidat izabran je za ravnatelja Okružne blagajne za osiguranje radnika u Zagrebu, kojom je upravljao sve do 1921, kada je postao povjerenik za socijalnu skrb u hrvatskoj vladi. Bio je oženjen Ankom Gregel, sudionicom radničkog pokreta. — Napredne socijalističke poglede A. je prihvatio u Beču gdje je bio tajnik Hrvatskoga radničkog društva »Sloga« u kojem je uredio knjižnicu i osnovao pjevački i tamburaški zbor. Po povratku u Zagreb postaje vođa i organizator hrvatskoga socijalističkog pokreta i sudjeluje u pokretanju socijalističkog lista Sloboda. Na javnoj skupštini socijalista u Zagrebu (11. XII 1892) izabran je za delegata II kongresa Socijaldemokratske stranke u Mađarskoj. Na tom kongresu (6–8. I 1893) govorio je o prilikama u Hrvatskoj braneći proseljačko držanje hrvatskih socijaldemokrata. Bio je izaslanik hrvatskih socijalista na züriškom kongresu Druge internacionale (6–12. VIII 1893) i član predsjedništva III kongresa mađarske Socijaldemokratske stranke (13–15. V 1894) gdje je predložio rezoluciju u povodu progona nacionalnih manjina u Mađarskoj. U tijeku 1894. nastojao je povezati strukovne organizacije u opći radnički savez pa je u Slobodi (od 9. I i od 20. IV) propagirao osnivanje Društva za štićenje i unapređivanje interesa radnika. Taj prvi pokušaj centralizacije sindikata u Hrvatskoj nije uspio zbog otpora vlasti i cehovski orijentiranih zanatskih radnika. Predsjedao je 8. i 9. IX 1894. tajnoj konferenciji na kojoj je u prisutnosti četrdesetorice delegata osnovana Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije i prihvaćen njezin privremeni program (onaj austrijskih socijalista donesen u Hainfeldu). U studenom 1895. vodio je prvi kongres stranke opredijelivši se tada za ograničenje stranačke borbe na demokratizaciju političkog života. Sudjelovao je 1896. na IV kongresu Druge internacionale u Londonu (26. VII–1. VIII) te na slovenskomu socijalističkom kongresu u Ljubljani (15–16. VIII). U rujnu iste godine na konferenciji izaslanika svih zagrebačkih radnika, sazvanoj radi usklađivanja rada sindikata i stranke, referirao je o političkoj organizaciji pokreta. Na II kongresu hrvatske Socijaldemokratske stranke (25–27. XII 1896) izabran je u Glavni odbor stranke. Odboru je bilo prepušteno rješavanje pitanja o sudjelovanju u saborskim izborima 1897. pa A. zajedno s Vitomirom Koraćem ulazi u »izbornu borbu« u Srijemu gdje je njihova agitacija potakla seljačke socijalističke nemire i izazvala prvi veći progon socijalista u nas. Predviđen za kandidata stranke u šidskomu izbornom kotaru, A. je već za izbora (19–22. V) bio u istražnom zatvoru u Sremskoj Mitrovici. Na tzv. Mitrovačkom procesu u prosincu 1897. osuđen je na godinu dana zatvora. Po izlasku iz kaznionice morao se ponovno podvrći izboru za ravnatelja Okružne blagajne. Da bi bio izabran, napušta socijalističku borbu i zauzima oportunističko držanje te se sukobljuje s vodstvom stranke iz koje je isključen 1901. Tada se priklonio Naprednoj omladini, 1904. Naprednoj stranci, a zatim je bio član Hrvatsko-srpske koalicije do prevrata 1918, kada se priključio Demokratskoj stranci. Nakon 1901. potpuno se posvetio radničkom osiguranju i komunalnoj politici Zagreba. God. 1909. osnovao je zajedno s Milivojem Dežmanom lječilište »Brestovac« na Zagrebačkoj gori, prvi sanatorij za tuberkulozne bolesnike u Hrvatskoj. Bio je dugogodišnji gradski zastupnik, osnivač Povjerenstva za suzbijanje tuberkuloze, jedan od utemeljitelja Gradske štedionice te član ravnateljstva dioničarskog društva Zagrebačkog tramvaja. Njegovim je zalaganjem Zagrebački tramvaj prešao u ruke gradske općine. Vodio je i organizirao 1918. Narodnu stražu za Zagreb. God. 1920. bio je među pokretačima i potpisnicima protesta vladi zbog poništenja mandata komunističkih gradskih zastupnika. Kao povjerenik za socijalnu skrb uredio je sirotište i školu za gluhonijeme. Pisao je članke o radničkom pokretu te o drugim političkim i socijalnim pitanjima. Pored Slobode, koju je jedno vrijeme i uređivao, surađivao je i u periodicima: Socijaldemokrat (1895, 1896), Agramer Tagblatt (1900, 1921), Obzor (1900), Hrvatska misao (1902, 1903), Pokret (1905, 1906, 1909; Hrvatski pokret, 1911–1914), Savremenik (1906), Slobodna riječ (1909), Male novine (1913), Jugoslavenska njiva (1919), Riječ Srba-Hrvata-Slovenaca (1919; Riječ, 1921) i Domovina (1920). Uredio je 1915. knjigu dokumenata Gradska općina i zagrebački tramvaj. — A. je 1892–1897. bio najistaknutiji vođa radničkog i socijalističkog pokreta u Hrvatskoj, a poslije se priklonio oportunističkoj politici i istupao protiv revolucionarnoga radničkog pokreta.