DRAŠKOVIĆ, Ivan II.

traži dalje ...

DRAŠKOVIĆ, Ivan II, hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban (?, oko 1550 — Požun, 11. III. 1613). Sin baruna Gašpara. Kao konjanički kapetan u Ivaniću i križevački kapetan ističe se u borbama protiv Turaka, a napose pod zapovjedništvom bana Tome Erdődyja 1591. u Slavoniji te 1592. kraj Siska i Petrinje. U bitki kraj Siska 1593. vodi desno krilo pješačke prethodnice, koja je na sebe primila najsnažniji prvi udarac turskoga konjaništva; 1595. imenovan je banskim namjesnikom zajedno sa zagrebačkim biskupom G. Stankovačkim te je s njim ponovno pobijedio Turke kraj Petrinje, koju je tom prilikom i oslobodio. Prema nalogu kralja Rudolfa II. od 1. VIII. 1595. Stankovačkog i Draškovića uvode u bansku čast Erdődy, Ivan Jóo i N. Istvánffy. Stankovački umire već 1596, pa D. banuje sam sve do 1608. Kako se veći dio njegova banovanja vremenski podudara s protuturskim ratom 1593 –1606, ratuje kraj Bresta i Kostajnice, a uz sudjelovanje krajiških generala pobjeđuje Turke 19. i 20. IX. 1596. opet kraj Petrinje. God. 1597. neuspjelo opsjeda Viroviticu zajedno s generalom J. S. Herbersteinom. Kao zapovjednik D. sudjeluje u nizu protuturskih borba: 1597. kraj Siska, Cernika i Požege, 1598. s Herbersteinom i J. Lenkovićem razbija Turke kraj Cernika, 1599. kraj Požege i 1600/01. kraj Kaniže (Nagykanizsa). Zbog nedostatka novčanih sredstava morao je posegnuti za obiteljskim posjedima, a budući da nije želio uz bansku čast obavljati i službu kapetana kraljevstva, na poticaj Sabora tu je dužnost preuzeo Erdődy, sa saborskom molbom da je obavlja uz Draškovićevu suglasnost. Kad je kralj Rudolf II. prilikom sankcioniranja zaključaka zajedničkoga ugarsko-hrvatskog sabora u Požunu iz veljače 1604. dodao i članak XXII. uperen protiv mađarskih protestanata, izbila je plemićka pobuna pod vodstvom Stjepana Bocskaya. D. je odbio Bocskayev prijedlog, koji mu je prenio njegov vojskovođa Grgur Németh, o zajedničkoj borbi protiv Rudolfa. U srpnju 1604. Hrvatski je sabor prihvatio zakonski članak XXII, koji je 16. I. 1608. Rudolf II. potvrdio na izričitu saborsku molbu. Hrvatski sabor na čelu s Draškovićem 1605. donosi i odluku o slanju vojske, koju D. vodi na Dravu. Zakonski članak XXII. zabranjivao je protestantima naseljavanje u tadašnju Hrvatsku, tj. Zagrebačku, Križevačku i Varaždinsku županiju, propovijedanje te stjecanje nekretnina. U tome sklopu u Zagreb 1606. dolaze isusovci i započinju kulturno-prosvjetno djelovanje u okviru protureformacije. D. im je znatno pomogao da steknu Glogovnicu, bivši templarski posjed. Zakonski čl. XXII. ukinut je u međuvremenu za Mađarsku tako da je taj vjerski zakon za Hrvatsku bio jedan od stožernih zakona koji ju je razlikovao od drugih krunovina Sv. Stjepana. D. je na čelu hrvatske vojske zajedno s kraljevskom vojskom potukao Bocskayeve pobunjenike kraj Körmenda 29. VII. 1606. U historiografiji nije još potpuno vjerodostojno utvrđeno kada je i je li D. na zajedničkom saboru u Požunu, kada se raspravljalo o protestantima, izrekao tako oštro protivljenje prema njima kao što navodi J. Rattkay: »da voli, da se s čitavom kraljevinom (podrazumijeva Hrvatsku) i odcijepi od ugarske krune, negoli da gleda kako su za njegova banovanja protestanti uspjeli sa svojim težnjama«. Protestantsko pitanje pogodovalo je i razmimoilaženju između kralja Rudolfa i njegova brata nadvojvode Matije. D. ostaje na strani Rudolfa, iako je bio prisiljen potpisati ispravu uperenu protiv njega. Uz Matijinu privolu D. odlazi u Prag kralju, gdje se opravda i biva ponovno potvrđen banom te obdaren gradom Devinom u Ugarskoj. No unatoč tome pri povratku Matija zatoči Draškovića. Nakon izglađivanja nesuglasica, tj. abdiciranja Rudolfa u korist Matije, D. je pušten na slobodu te imenovan zapovjednikom i vrhovnim kapetanom ugarske vojske. Već na zasjedanju Sabora 10. IV. 1606. u zagrebačkom naselju na brdu Gradec odrekao se banske časti, ali ju je ipak obavljao do 1608. Pokopan je u župnoj crkvi Sv. Martina u Požunu.

LIT.: J. Rattkay: Memoria regum et banorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae. Viennae 1652, 185–186. — V. Vežić (V-ž-ć): Ivan Drašković. Obći zagrebački koledar, 3(1848) str. 15, 17. — D. Gruber: Borba Hrvata sa Turci od pada Sigeta do mira Žitva-Doroškog (1566–1606). Zagreb 1879, 93. — F. Šišić: Hrvatski saborski spisi, 4. Zagreb 1917. — Isti: Politika Habsburgovaca spram Hrvata do Leopolda I. Rad JAZU, 1939, 266, str. 130–133. — M. Breyer: Odraz pobjede kod Siska (1593) u domaćoj i stranoj književnosti. Zagreb 1943, 13. — F. Šišić: Pregled povijesti hrvatskoga naroda. Zagreb 1962³. — M. Vanino: Isusovci i hrvatski narod, 1. Zagreb 1969. — V. Klaić: Povijest Hrvata, 5. Zagreb 1973², 513–514, 517–518, 521, 526, 528–534, 538, 544–547, 556, 566, 570–573, 576–577, 582–587, 589, 631–632, 639, 645.
 
Mladen Švab (1993)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. - 2021.

Kratice i znakovi

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

DRAŠKOVIĆ, Ivan II.. Hrvatski biografski leksikon (1983-2023), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/5358>.