DRAŠKOVIĆ, Ivan III.

DRAŠKOVIĆ, Ivan III, hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban i ugarski palatin (?, 1603 — Óvár, kolovoz 1648). Sin Ivana II, hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog bana. Filozofiju studirao na sveučilištu u Grazu, studij prava završio 1620. u Hrvatskom kolegiju u Bologni. Kraće vrijeme boravi na bečkom Dvoru i veliki je župan óvárski. Pod zapovjedništvom bana J. Zrinskoga D. se kao križevački kapetan 1622. istaknuo u bitki kraj Kaniže (Nagykanizsa), a uskoro i u bitkama na rijeci Muri te kraj Sredičkog i Brkiševine. Za pokazano junaštvo kralj Ferdinand II. podijelio je Draškoviću 1631. grofovsku čast i ubrzo je imenovan komornikom (meštrom posteljnika) i tajnim savjetnikom. Zbog troškova povezanih sa stjecanjem grofovskog naslova (1631) D. je bio prisiljen prodati 1632. posjed Švarču kraj Karlovca. Kralj Leopold I. imenovao je 10. VII. 1640. Draškovića banom i vrhovnim zapovjednikom Karlovačke krajine, a u dužnost su ga uveli nakon tri dana zagrebački biskup B. Vinković i karlovački general V. Frankapan. Kao ban odmah je posebnu pozornost posvetio utvrđivanju i popravcima gradskih zidina i tvrđava radi jačanja protuturske obrane. U nekoliko je bitaka pobijedio Turke, a napose se istaknuo u bitki kraj Kladuše. Glas koji je stekao u neprijatelja bio je tolik da je za pripremanog napadaja na njegov posjed Rečicu bilo dovoljno da Turci saznaju kako je D. okupio više pješačkih i konjaničkih satnija kraj Sladkog polja na Trepči da se bez boja povuku. D. se također odupirao presezanjima prema Hrvatskoj krajiških generala i zapovjednika, među kojima se tada isticao J. Schwartzenberg. God. 1644, prema zaključku Hrvatskog sabora, koji je zasjedao u Varaždinu, D. se ponovo priprema za obranu od Turaka. Uspjevši dobiti materijalnu pomoć, ali ne i nove ljude, on s raspoloživim snagama ipak suzbija Turke i ubrzano popravlja gradove tvrđave Goru, Pokupsko, Brkiševinu, Petrovac i Goricu. Te godine postaje vitezom Zlatne ostruge (eques auratus). D. znatno proširuje i obiteljska imanja. Kupuje Veliki i Mali Bukovec, a u zalog uzima Kostel i Goricu te kostelske podložnike. Iako je pred kraj tridesetogodišnjeg rata opremio veliku vojsku, zbog bolesti nije krenuo u rat već se oporavljao na svojem posjedu u Vinici. U rujnu 1646. na zajedničkom ugarsko-hrvatskom saboru u Požunu bio je, kao prvi od četvorice predloženih kandidata, izabran ugarskim palatinom – jedini Hrvat koji je obnašao tu čast – te uveden u tu službu uz uobičajene počasti i slavlje, koji su se nastavili i po dolasku hrvatske delegacije u listopadu. Požunski sabor nastavio je zasjedanje sljedeće godine. Saborskoj većini koja je bila naklonjena protestantima i nastojala onemogućiti isusovce da u Ugarskoj stječu nekretnine, suprotstavio se nuncij Hrvatske I. Zakmardi. Njega je kao gorljiv pristaša Katoličke crkve i isusovaca podupro D., koji je kao palatin u svibnju 1647. pismeno ovjerovio hrvatski prosvjed, što je imalo gotovo zakonsku snagu. Budući da je kao palatin imao boraviti u Ugarskoj, prigovarali su mu njegove duge boravke u Vinici, pa mu je kralj darovao veliki posjed Óvár zajedno s gradom na desetogodišnje uživanje. Nakon uvođenja u posjed 1648, D. je ubrzo umro. — Prema podacima J. Rattkaya, bavio se prevođenjem nabožnih tekstova s latinskoga na mađarski. Naslijedio je dio knjižnice povjesničara M. Istvánffyja, oca njegove majke Eve (drugi dio dobili su zagrebački isusovci). Zbog brige za obranu Kraljevine od Turaka te otpora presezanju krajiških zapovjednika u njezina prava, suvremenici su ga nazvali »defensor Croatiae«. Pokopan je uz oca u crkvi Sv. Martina u Požunu uz visoke počasti; pokopu je zbog njegove katoličke orijentacije pribivalo vrlo malo ugarskih protestantskih plemića.