HAULIK, Juraj

HAULIK, Juraj (Georgius), nadbiskup i kardinal (Trnava, 20. IV. 1788 — Zagreb, 11. V. 1869). Završivši srednje školovanje u Ostrogonu i Trnavi 1804. radi kao vježbenik u gospodarskom uredu Ostrogonske nadbiskupije, gdje je njegov otac bio činovnik. Studirao je filozofiju (1805–07) i teologiju (1807–09) u Beču kao pitomac Pazmaneuma i zaključio u Trnavi (1809–11). Bio je poliglot, govorio je sedam jezika. Zaređen 1811. za svećenika, najprije je bio zaposlen u uredu Ostrogonske nadbiskupije (1814–20). Kad je doktorirao iz teologije 1820. u Pešti, izabrao ga je ostrogonski primas A. Rudnay za osobnog tajnika i bilježnika Duhovnog stola u Ostrogonu. U toj je službi sudjelovao 1822. u radu Nacionalne sinode u Požunu. Napreduje u crkvenim službama: od 1825. ostrogonski je kanonik, 1828. član deputacije u Ugarskom saboru u Pešti, 1830. prištinski naslovni biskup, dvorski savjetnik Ugarskoga namjesničkog vijeća u Pešti i Ugarske dvorske kancelarije u Beču, a 1832. veliki prepošt zagrebačkoga Kaptola. Zagrebačkim biskupom imenovan je u svibnju 1837, a u siječnju 1838. uveden je u službu. Za sebe i svoju braću zadobio je 1843. plemićki list s naslovom de Várallya. H. je preuzeo vodstvo Zagrebačke biskupije svjestan da je stranac, ali odlučan predati se svojoj službi pa je u nastupnom pastirskom govoru rekao svećenicima i vjernicima: »Vas molim i zaklinjem da me smatrate svojim i onim koji domovinu vašu smatra svojom domovinom.« Svećenike 1839. potiče da otvaraju škole, nadziru njihov rad i u njima katehiziraju. Sestrama milosrdnicama sv. Vinka kupio je 1840. zemljište za izgradnju samostana i crkve. Dodijelio im je 1841. zakladu od 40 000 forinta, a poslije je potrošio 200 000 forinta za izgradnju, kako bi sestre mogle razviti školsku i karitativnu djelatnost (dječji vrtić, pučku školu, vezilačku radionicu i žensku učiteljsku školu, koja je 1851. zadobila pravo javnosti). Uza samostan je Haulikovom početnom financijskom pomoći 1857–59. podignuta zgrada za opću bolnicu koja nije privedena svrsi; sestre su tek 1871. otvorile bolnicu na Vinogradskoj cesti. Školsko djelovanje sestara uršulinka u Varaždinu pomogao je prilogom od 18 000 forinta. Već 1839. pa sve do 1847. na ugarskim i hrvatskim saborima traži da Zagrebačka biskupija bude nadbiskupijom i da sve biskupije u Banskoj Hrvatskoj budu u jedinstvenoj crkvenoj pokrajini, metropoliji. U zauzetosti za hrvatske crkvene i političke interese nije sustao ni kad je s više mjesta pozvan napustiti Hrvatsku, jer je 25. III. 1848. Narodna skupština u Zagrebu, ponesena radikalnim liberalnim idejama, u Zahtijevanjima naroda među ostalim tražila da najviše crkvene časti obnašaju samo domoroci te da se dokine svećenički celibat. U Saboru je optuživan za »jezuitizam«, jer je raspustio sjemenište zbog nediscipline studenata i tražio od P. Štoosa da opozove tiskani spis u kojem je opravdavao napuštanje celibata. Već 1849. osnovao je Zagrebački katolički list sa zadaćom da se suprotstavi liberalnom svećenstvu i bude sredstvo katoličke obnove. Također je pozvao svećenike iz Tirola da preuzmu zadaće odgojitelja u sjemeništu i profesora u bogoslovnoj školi te da u tom duhu odgajaju nova svećenička pokoljenja. Slijedio je očito težnju za restauracijom predjozefinističkih crkvenih usmjerenja i prihvatio program katoličkog romantizma. Nakon 1848. bila je izvediva odluka Hrvatskog sabora iz 1845. o uzdignuću Zagrebačke biskupije na nadbiskupiju i o uspostavi hrvatsko-slavonske crkvene metropolije. U Beču ju je 1850. podupro i ban J. Jelačić pa odobrio car, a Sveta stolica potvrdila 1852. bulom Ubi primum placuit. Proces katoličke restauracije, koji je započeo 1849. saborom biskupa u Beču, dobio je pun zamah konkordatom između Austrije i Svete stolice jer su njime opozvani svi jozefinistički zakoni s kraja XVIII. st. H. je kao nadbiskup i metropolit 1855. podupro konkordat nepotpisanim spisom Oesterreich der Konkordatenstaat, a 1856. papa Pijo IX. imenovao ga je kardinalom. Od 1851. do 1858. osnovao je bratovštine Srca Marijina, Djetinjstva Isusova i Presvetog Srca Isusova, Gospojinsko društvo za pomoć nezbrinutoj djeci i Katoličko društvo djetićah, tj. naučnika, kojemu je darom od 6000 forinta omogućio kupnju zgrade i početak djelovanja u Zagrebu. Pozvao je 1855. austrijske isusovce da održe u Zagrebu pučke misije na njemačkom jeziku, a već udomaćene talijanske na hrvatskom jeziku. Sabor je uspio spriječiti njegovu želju da se isusovci vrate u Zagreb, ali je H. to ipak omogućio osnovavši zakladu od 60 000 forinta. God. 1858. isusovcima je povjerio orfanotrofij u Požegi i osnovao prvu javnu pučku posudbenu knjižnicu i čitaonicu. Premda se politički razilazio s đakovačkim biskupom J. J. Strossmayerom, zajednički su nakon 1854. organizirali proslavu proglašenja dogme Bezgrešnog začeća Bl. Djevice Marije i 1863. proslavu 1000. obljetnice dolaska sv. Ćirila i Metoda u Moravsku te ishodili da se njihov blagdan slavi 5. srpnja. Također je podupirao Strossmayera u zahtjevu preuređenja Zavoda sv. Jeronima u Rimu kao središta rada na jedinstvu kršćana na Balkanu i čuvanja staroslavensko-glagoljske baštine u Hrvata. Zavodu sv. Jeronima udijelio je 5000 forinta. God. 1867. ustanovio je književno i izdavačko Društvo sv. Jeronima za promicanje pučke prosvjete. U brizi za mlade svećenike osnovao je sa 20 000 forinta zakladu za pomoć kapelanima, 10 800 forinta udijelio je za miraz udavačama, a udovičkom fondu dodijelio je 50 000 forinta. Kulturne ustanove u Hrvatskoj imale su u Hauliku osobitog podupiratelja. Već je u Beču 1837. potaknuo predsjednika Ugarske dvorske kancelarije da odobri Lj. Gaju otvaranje tiskare. God. 1842. jedan je od suosnivača MH; njoj i Društvu za povjesnicu jugoslavensku darovao je po 4000 forinta. On je predsjedao sjednicama Hrvatskog sabora kad je 1840. prihvaćen prijedlog o osnivanju narodnoga kazališta i položio dar od 1000 forinta te kad je 1847. zaključeno da se »hrvatski jezik uzvisi na onu čast… koju je do sada kod nas uživao latinski jezik«. Na njegov je prijedlog 1841. osnovano Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo, a podupirao je i ustanove koje su nastale u njegovu krilu: Narodni muzej u Zagrebu, kojemu je darovao 6500 forinta, Gospodarski list i Gospodarsko-šumarsko učilište u Križevcima. God. 1846. otvorio je za javnost Metropolitansku knjižnicu. K tomu je trajno pomagao Glazbeno društvo, a 1858. darovao je 6000 forinta za podizanje zgrade HGZ te 1863. pomogao i utemeljenje njegova konzervatorija. Jugoslavenskoj akademiji darovao je 10 000 forinta, istu je svotu dao i za osnutak sveučilišta. Novčano je pomagao više hrvatskih gradova, a osobito je novčanim prilozima podupirao zaklade za siromašne. Za odmor građana uredio je park Maksimir, tada zvan Jurjaves, pozvavši stručnjake iz Austrije. Dio šume pretvorio je u šetalište uz pet jezera, podignuo paviljone, vidikovac, kapelicu sv. Jurja i ljetnikovac te spomenik sv. Jurja A. D. Fernkorna (danas kraj HNK). Najviše je novca utrošio u uređenje katedrale: pribavio je novo veliko zvono majstora H. Degena, dao postaviti novi glavni oltar i 10 velikih kipova A. Sickingera, vitraje H. M. Hessa, lustere i Walckerove orgulje. — H. je već za boravka u Beču upoznao politička kretanja u Hrvatskoj. Došavši u Zagreb, ubrzo je namjesnik banske časti 1838–42; istu dužnost obavlja i 1845–48, prije nego što je banom imenovan J. Jelačić. U političkim borbama između Ilirske narodne stranke i Horvatsko-vugerske stranke priklanja se prvoj i 1842. povjerljivom okružnicom potiče svećenstvo da utječe na niže plemstvo u njezinu korist. U raspravama na ugarskim i hrvatskim saborskim zasjedanjima od 1839. do 1847. traži obnovu Hrvatskoga kraljevinskog vijeća kao samostalne vlade, uvođenje narodnog jezika u javne poslove, gimnazije i Akademiju koju želi podignuti na razinu sveučilišta. God. 1848. u Beču je podupro Jelačićev izbor za bana, a zatim je materijalno pomogao njegovu vojsku kad je krenuo na ustanike u Mađarskoj i na suzbijanje revolucije u Beču. U isto su ga vrijeme liberalni političari, još uvijek usmjereni prema Pešti, proglasili izdajicom i tražili da mu se oduzme imovina. Nakon 1849. politički se približava Beču, uvjeren da je za Hrvatsku najbolje nagoditi se izravno s kraljem, u nadi da će tako postignuti i sjedinjenje s Dalmacijom i Vojnom krajinom. Stoga se miri s bečkim neoapsolutizmom i vjeruje da je Carevinsko vijeće mjesto u kojem će se okupiti predstavnici svih slavenskih naroda u Monarhiji. U Hrvatskom saboru 1861. ne podupire povratak u uniju s Ugarskom, a odbacuje i ideje jugoslavenstva i panslavizma. Zbog svojih političkih stavova 1863. ulazi u Samostalnu stranku I. Mažuranića i politički se sukobljuje sa Strossmayerom, koji je na čelu liberalne Narodne stranke, neraspoložene prema ulasku Hrvatske u Carevinsko vijeće i spremne na uniju s Ugarskom. — Njegovi govori, poslanice, okružnice i dr. tiskani su pojedinačno i u Selectiores encyclicae literae et dictiones sacrae. — Sudovi su suvremenika i povjesnika o Hauliku različiti, a osvrću se prvenstveno na njegovo političko djelovanje. Historičari novijeg vremena predbacuju mu podupiranje »apsolutističke države« (J. Šidak, Mirjana Gross, Agneza Szabo) i »germanizatorski smjer« (M. Gross), premda spominju što i koliko je učinio za hrvatsku upravnu samostalnost i oživotvorenje zasada ilirskog preporoda i narodnog pokreta. H. je bio poglavito čovjek Crkve, a za razumijevanje njegovih crkvenih gledišta i postupaka bitno je uočiti da je u mladosti bio uz primasa Rudnaya, koji je već 1822. Nacionalnom sinodom htio osloboditi Crkvu u Ugarskoj od jozefinističke ovisnosti o državi. Za boravka u Beču upoznao je stajališta katoličkog romantizma sv. Klementa Hofbauera (1751–1820). Svakako je već na početku svoje biskupske službe pokazao opredijeljenost za ideje katoličke restauracije i za raskid s jozefinističkim uređenjem Crkve. Nakon revolucionarne 1848. našao se u dvostrukom procijepu, političkom i crkvenom: Hrvatska i Ugarska raskinule su drevne političke veze pa se i on politički jasno upravio Beču, a na crkvenom planu prekinuo je povezanost s ugarskim biskupima, zadojenim liberalnim nacionalizmom. Suočen s izrazitim znakovima liberalizma u vlastitoj biskupiji, najvećim dijelom uvjetovanim kasnim jozefinizmom, priklonio se bečkom nadbiskupu J. O. Rauscheru, koji je u vrijeme pripravljanja Oktroiranog ustava 1849. za Franje Josipa I. uspio staviti izvan snage jozefinističke državne uredbe što je Crkvi omogućilo više slobode u djelovanju. U tome ga je utvrdilo iskustvo ugarskog hegemonizma, koji je i Crkva u Ugarskoj izravno očitovala suprotstavljajući se uspostavi Zagrebačke nadbiskupije. Tako se može razumjeti Haulikovo odbijanje kompromisa s liberalizmom u vlastitoj biskupiji i nastojanje oko katoličke obnove. Kao čovjek Crkve H. je u svojim nazorima i postupcima dosljedan u političkim mijenama, a oni su pak utjecali na njegova politička stajališta. — Pokopan je u zagrebačkoj katedrali uz oltar sv. Ladislava. Poprsje nad grobom izradio je 1887. I. Rendić. Njegove je portrete naslikao I. Zasche.