DRINKOVIĆ, Mate

DRINKOVIĆ, Mate, političar i publicist (Jelsa, 29. IV. 1868 — Beč, 18. V. 1931). Podrijetlom je iz posjedničke obitelji. Gimnaziju započeo u Dubrovniku, završio u Splitu. Studij prava u Zagrebu napustio i prešao u Beč na medicinu, koju završava u Grazu. God. 1898. objelodanjuje seriju o starčevićanstvu u Novom vieku. Od završetka studija do 1914. radio kao općinski liječnik u Stonu, Vodicama i Šibeniku. Također je bio vrlo djelatan u političkom životu kao pristaša Stranke prava. Kad je u travnju 1905. nastala Hrvatska stranka u Dalmaciji (fuzijom Narodne hrvatske stranke i Stranke prava), D. se nije uključio u nju, a nije se želio pridružiti ni Prodanovoj Čistoj stranci prava zato što je podupirala J. Franka, kojemu se od raskola u banovinskoj Stranci prava žestoko protivio, već je ostao otada neovisan pravaš. Pristaša je Riječke rezolucije. Kad su se 14. V. 1908. dalmatinski pravaši ujedinili u jednu Stranku prava na svojoj skupštini u Splitu, D. je postao član njezine uprave. God. 1908. izabran je u izbornom kotaru vanjskih općina Šibenika i Skradina za zastupnika u Dalmatinskom saboru. Budući da su to bili posljednji saborski izbori pod austrijskom vlašću, mandat saborskog zastupnika trajao mu je sve do sloma Habsburške Monarhije (1918). Za aneksijske krize i nakon nje uviđao je potrebu suradnje hrvatskih stranaka u Dalmaciji, zauzimao se za tu suradnju te 28. VI. 1909. bio izabran tajnikom međustranačkog odbora za njezinu provedbu. Na skupštini dalmatinske Stranke prava u Makarskoj 25. XI. 1909, kao jedan od najistaknutijih njezinih članova, ističe: »Misao koja udružuje pravaše jest jedinstvo i sloboda domovine: slobodna i ujedinjena Hrvatska«. Od 1910. potpredsjednik je dalmatinske Stranke prava. U srpnju 1911. sudjelovao je u radu svepravaške skupštine u Zagrebu i otada bio član vrhovne uprave jedinstvene Stranke prava. Nakon balkanskih ratova zagovarao je sudjelovanje dalmatinske Stranke prava i u južnoslavenskoj politici, priželjkujući izlazak iz sastava Austro-Ugarske i stvaranje zajedničke južnoslavenske države. Svoja politička razmišljanja i reagiranja nerijetko je iznosio i u tisku. Do I. svjetskog rata surađivao u listovima Novi viek, Hrvatska domovina, Narodni list, Pučki list, Hrvatska kruna, Narodna obrana, Srbobran, Materinska riječ, Naše pravice, Hrvatska. U Šibeniku 1905. sudjelovao u pokretanju lista Hrvatska rieč, u kojem 1912. objelodanjuje zapaženu seriju oštrih kritičkih članaka o apsolutizmu. Nakon rata piše u listovima Pravda, Samouprava, Balkan, Nezavisnost, Hrvatska sloga, Prijatelj naroda, Beogradski dnevnik, Jedinstvo, Hrvat, Hrvatski list, Obzor, Politika, Jugoslovenski socijalni almanah i Vreme. Kao protivnik habsburškoga režima bio je uoči I. svjetskog rata utamničen. Optužen za veleizdaju, osuđen je na pet godina robije. Na suđenju u Šibeniku branio ga je odvjetnik I. Bulić, a u Beču M. Laginja. Nakon careve opće amnestije (2. VII. 1917) bio je interniran u Götersdorf kraj Beča. U drugoj pol. 1918. dobio je slobodu preseljenja te se nastanio u Zagrebu. Sudjelovao je u stvaranju Narodnog vijeća SHS i bio član njegova Središnjeg odbora. U Predsjedništvu Narodnog vijeća SHS obavljao je dužnost jednog od trojice tajnika te bio član delegacije Narodnog vijeća SHS za izvršenje naputka o načinu ujedinjenja Države SHS s Kraljevinom Srbijom. U Vladi Države SHS bio je povjerenik za narodnu obranu te je organizirao oslobođenje Međimurja. U Kraljevini SHS član je Privremenoga narodnog predstavništva, u kojem je predsjednik Narodnoga kluba (sastavljenog od Hrvata iz Dalmacije, Hrvatske i Bosne). U koalicijskim vladama S. Protića i M. Vesnića tijekom 1920. ministar je pošta i telegrafa. Na parlamentarnim izborima 1921. izabran je od dalmatinskih birača kao izvanstranački kandidat. God. 1921. sudjelovao je u osnivanju Hrvatskog bloka (sastavljenog od Hrvatske republikanske seljačke stranke, Hrvatske zajednice i Hrvatske stranke prava) te je član njegova predsjedništva. Istupao je u Ustavotvornoj skupštini protiv centralističkog uređenja države. Nezadovoljan Vidovdanskim ustavom (1921 –23), ne sudjeluje u radu Narodne skupštine. Poslije prihvaća suradnju s režimskim snagama misleći da će tako vi{e koristiti svom narodu. U vladi N. Pašića 1924/25. bio je ministar bez lisnice. Potkraj 1928. postao je ministar socijalne politike, a 1929. za diktature kralja Aleksandra Karađorđevića, u vladi P. Živkovića, ministar socijalne politike i narodnog zdravlja. Pred smrt bio je ponovno ministar bez lisnice. Umro je u bečkom sanatoriju Loew od upale pluća. Njegovi posmrtni ostaci preneseni su u Zagreb i pokopani o državnom trošku na Mirogoju, gdje mu je zagrebačka općina dala grobnicu za sve što je učinio za Zagreb kao ministar socijalne politike i narodnog zdravlja. — U cijelom svom političkom djelovanju, koje je počeo kao pravaš a završio kao jugounitarist, reagirao je vrlo temperamentno te je upadao u sukobe, u kojima nije štedio ni sebe ni protivnike.