DUMIČIĆ, Petar

DUMIČIĆ, Petar, pijanist i skladatelj (Príbram, Češka, 20. XII. 1901 — Zagreb, 28. XII. 1984). Potomak stare plemićke obitelji iz Poljica. Prvu pouku iz glasovira dobio najprije u Zagrebu (D. Kaiser), zatim učio u Linzu (A. Göllerich) te ponovno u Zagrebu u E. Krautha na Konzervatoriju HGZ, gdje je diplomirao 1920. Nakon usavršavanja u Beču u R. Roberta i A. Trosta, održao je prvi samostalni koncert 1921. u Sarajevu i prihvatio mjesto nastavnika u sarajevskoj Oblasnoj muzičkoj školi. God. 1923–25. nastavlja studij glasovira u Parizu u A. Cortôta i L. Lévyja te kompoziciju u Scholi cantorum u V. d’Indyja. Vrativši se u domovinu, postao je 1925/26. dirigentom Glazbenog društva »Kolo« u Šibeniku. Od 1927. djeluje stalno u Zagrebu, gdje je iste godine sa skupinom glazbenika utemeljio privatnu glazbenu školu »Lisinski« (1927 –45) u kojoj je poučavao glasovir te 1939–43. bio i njezinim ravnateljem. God. 1941–51. nastavnik je glasovira i u državnoj muzičkoj školi, a 1951–72. profesor na Muzičkoj akademiji. Usporedo je djelovao kao koncertni pijanist u zemlji i inozemstvu (Pariz, Salzburg, Beč, Graz, Bratislava). Nastupao je i kao pratilac pjevača i instrumentalnih solista (V. Kolić, Marijana Schön, Lj. Dobrony i dr.) te član komornih sastava. Ostvario je opsežan repertoar od barokne do suvremene glazbe izvodeći često i glasovirske skladbe hrvatskih autora, no najviše je priznanja stekao interpretacijama djela F. Chopina i F. Liszta. Kritičari su hvalili njegovo tehničko umijeće, smisao za poetičnost i za isticanje dramatičnosti Chopinove glazbe (S. Stražnicki), ali su i prigovarali mjestimice prevelikim slobodama u interpretaciji (B. Papandopulo). Skladati je počeo 1930-ih posvetivši veći dio opusa glasoviru ili komornim djelima s glasovirom. Skladao je i nekoliko orkestralnih djela (Suita za gudaća glazbala, 1944; Divertimento, 1948; Passacaglia, 1949), dječji balet Kutija igračaka (1954) te zborove i solo-popijevke (Pet pjesama, Šest dječjih pjesama, Pet narodnih). Stilski u početku kasnoromantik, poslije prihvaća suvremenija sredstva te istodobno unosi u svoje skladbe i folklorne elemente približivši se hrvatskom novonacionalnom izrazu. Melodiku oblikuje pjevno, mjestimice u širokim lukovima, harmonije vodi gdjekad i smiono, ali ostaje u granicama tonalnosti, a povremeno gradi na starim tonalitetima, što daje pojedinim skladbama poseban prizvuk. Najuspjelije su mu glasovirske skladbe u kojima se razotkriva njegovo poznavanje zvukovnih i tehničkih mogućnosti glazbala. Mnoge, posebno dječje skladbe ušle su u glasovirsku nastavu. Baveći se desetljećima pedagoškim radom, D. je redigirao za potrebe nastave glasovirske etide C. Czernyja (op. 636, 740 i 849) i M. Clementija (Gradus ad Parnassum I–II).