DRKOLICA, Bonifacije

DRKOLICA, Bonifacije (Darcoliza, Drakolica, Drkoličić, Crassa, Grassa, Ragusinus, Stephani, Stjepović; Bonifacio, Bonifatio, Bonifatius), kulturni djelatnik i pisac (Lopud, na poč. XVI. st. — Temišvar/Timisoara, potkraj 1581). U Dubrovniku stupio u Franjevački red i završio studije u franjevačkom teološkom učilištu; 1543. bio poslan u Pariz, gdje završava filozofsko-teološke nauke. Nakon toga boravi u Rimu i prijateljuje s glasovitim ljudima, među kojima je i njegov kolega sa studija Felice Peretti, poslije kardinal i papa Siksto V. Vrativši se u Dubrovnik, kao generalni lektor teologije predaje u franjevačkomu teološkom učilištu. God. 1550. kao vikar Provincije imenovan je gvardijanom u Jeruzalemu i kustosom (čuvarom) Svete zemlje s vlašću apostolskog vikara. U Jeruzalem je doputovao ljeti 1551, nakon što su Turci protjerali franjevce iz njihova središnjeg samostana na brdu Sionu uz Blagovalište (Coenaculum). Kako bi od Porte isposlovao da se franjevcima na čuvanje vrate kršćanska sveta mjesta i da dobiju pravo podignuti samostan u Jeruzalemu i restaurirati baziliku Svetoga groba, više je puta 1555/56. putovao u Carigrad i jedanput u Perziju. Također je slao izvješća i dopisivao se s papom Pavlom V, carem Karlom V, njegovim sinom Filipom te Mletačkom i Dubrovačkom Republikom, a dobre je odnose održavao i s glavarima istočnih crkava. Nakon mnogih pregovora uspio je od georgijanskih monaha kupiti neki stari samostan unutar grada, preurediti ga i proširiti te pod imenom Sv. Spasa učiniti novim sjedištem Kustodije Svete zemlje. Svoj mandat čuvara Svete zemlje završava 1560. Zbog sposobnosti i poznavanja jezika, Pio IV, bivši nadbiskup dubrovački, povjerio mu je 1561. službu apostolskog propovjednika s velikim ovlastima u Ugarskoj, Erdelju (Transilvaniji), Poljskoj i Rusiji. Na poč. 1562. D. se nalazi na popisu doktora i magistara teologije Tridentskog sabora, na kojemu je poslije i sudjelovao. Međutim, na izričitu papinu želju ponovno je izabran za kustosa Svete zemlje. U Jeruzalem je stigao poslije Uskrsa 1563. Zbog zasluga iste je godine ubrojen među »oce Reda«. Za drugog mandata D. je uspjelo branio »latinska« (franjevačka) svetišta, koja su svojatali pravoslavni Grci u Jeruzalemu. Zbog svog djelovanja uživao je poštovanje papa i kršćanskih vladara, a poznavanje turskog jezika omogućivalo mu je da osobno rješava probleme s turskim oblastima i dostojanstvenicima kao s velikim vezirima Rustem- -pašom Hrvatom iz Skradina i Ali-pašom Semizom iz Prače, a po svoj prilici i sa sultanom Sulejmanom II. Portugalski franjevac, koji ga je poznavao, ocrtao je 1563/64. njegov fizički i duhovni portret, a kao njegova prisna prijatelja spominje jeruzalemskoga guvernera, »Slavonca iz Bonifacijeve domovine«, s kojim je privatno razgovarao uvijek »slavonskim (hrvatskim) jezikom«. Brinući se za održavanje, kult i proučavanje svetih mjesta, dobro ih je upoznao, pa ga jedan palestinolog u XVII. st. označuje kao »najboljeg poznavaoca svetih mjesta Palestine«. Na molbu dubrovačkog Senata izabran je 17. XI. 1564. stonskim biskupom, a već 1565. Pio IV. šalje ga ruskom caru Ivanu IV. Groznom. Ishod te misije nije poznat. Zbog njegove izuzetne upućenosti u probleme Svete zemlje, Pio V. šalje ga 1566. kao svog izaslanika Filipu II. Španjolskom, kojemu ga istodobno šalje Dubrovačka Republika. D. je 1571. kao apostolski vizitator Pija V. radio na reformi redovničkog života bosanskih franjevaca, brinući se i za žalosno stanje katoličkog življa s onu stranu Dunava i Save i drugdje. U tom ga 1573. hvali i podupire papa Grgur XIII, koji nastavlja svestrani program crkvene obnove svoga prethodnika. Tako 1580. D. postaje apostolskim vizitatorom i delegatom, prema papinskim dokumentima, za Dalmaciju, Hercegovinu, Bosnu, Hrvatsku, Slavoniju, Srbiju, Ugarsku, Vlašku, Moldavsku, Bugarsku, Makedoniju, Albaniju i druge europske krajeve pod turskom vlašću. Također mu je povjereno prevođenje na »ilirski i ćirilski« (lingue illirica et ciurula) dvaju rukopisnih spisa vjerskog sadržaja. Vrlo je uspjelo obavljao tu zadaću, što pokazuju zahvalna pisma poslana u Rim od pučanstva koje je pohodio i ohrabrio. Dobro započetu misiju omelo je ubojstvo koje je u njegovoj biskupiji počinio neki svećenik. Budući da D. nije htio donijeti nikakvu odluku o svećeniku mimo redovita postupka, Senat Dubrovačke Republike protjerao ga je u kolovozu 1581. s njezina područja. Prisiljen da napusti Ston, odlučuje nastaviti apostolsku vizitaciju pa se uputio prema Temišvaru, odakle 18. IX. 1581. šalje papi vrlo zanimljivo izvješće, koje je ujedno njegov posljednji poznati dokument. Tu opisuje svoje djelovanje i teško stanje kršćana pod turskom vlašću i predlaže što bi trebalo poduzeti da se ono popravi. U Temišvaru je umro iscrpljen naporima, starošću i teškom bolešću. Uz njega su bili bosanski biskup A. Matković, isusovac B. Sfondrati i trgovci iz mjesne dubrovačke kolonije. — D. je izdao spis o štovanju svetih mjesta, djelo posvećeno Grguru XIII, koje i danas palestinolozi cijene, te govor održan na Tridentskom saboru, posvećen dubrovačkom nadbiskupu H. Calviniju. Navijestio je objavljivanje još jednoga važnog djela i drugih spisa, ali nije poznato je li to učinio. Njegovo bogato dopisivanje uglavnom je objavljeno. — Povijesna građa o Drkolici sačuvana je i pohranjena u Historijskom arhivu i Arhivu Male braće u Dubrovniku, u Archivo General de Simancas u Valladolidu te u Archivio di Stato di Venezia (Libri Commemoriali).