DUMANDŽIĆ, Jozo

DUMANDŽIĆ, Jozo, odvjetnik i političar (Klobuk kraj Ljubuškog, 11. III. 1900 — Buenos Aires, 9. IX. 1977). Srednje školovanje završio 1921. u Ljubuškom, studij prava s rigorozom 1925. na zagrebačkom Sveučilištu. Kao srednjoškolac i sveučilištarac priključio se pravaški orijentiranoj omladini, a nakon uvođenja diktature kralja Aleksandra (1929) nacionalistički orijentiranim političarima oko A. Pavelića. Članom ustaške organizacije postao je 1932. Na poč. 1930-ih odlazi iz Zagreba u Gospić, gdje radi kao odvjetnik u kancelariji A. Artukovića. Uz njega i M. Došena, D. je jedan od glavnih organizatora Velebitskog ustanka 1932. Nakon sloma akcije, D. je interniran i zatim nekoliko mjeseci zatvoren u Zagrebu. Budući da mu je bio zabranjen povratak u Gospić, po izlasku iz zatvora otvara 1933. u Zagrebu odvjetničku kancelariju i sve do 1941. jedan je od najistaknutijih organizatora i prvaka ustaške organizacije u Zagrebu. Zbog političkog djelovanja bio je pod stalnom policijskom paskom, proganjan i više puta zatvaran. Kao odvjetnik branio je više političkih protivnika velikosrpskog režima, pa i komunista, pred Sudom za zaštitu države. Nakon proglašenja NDH nekoliko je dana zagrebački gradonačelnik, a 16. IV. 1941. imenovan je ministrom udružbe (socijalne skrbi, rada i sporta) u prvoj hrvatskoj državnoj vladi. Članom Vlade NDH ostao je do njezina sloma. Bio je ministar seljačkoga gospodarstva (1942), pravosuđa i bogoštovlja (1943), pošta, brzojava i brzoglasa (1944), prometa i javnih radova (1944/ /45). Zagreb je sa skupinom ministara napustio 6. V. 1945. Na povlačenju su ga blizu Krumpendorfa (kraj Klagenfurta) zarobili Englezi. Stjecajem prilika nije s drugim članovima vlade bio izručen jugoslavenskim partizanskim oblastima, nego je prebačen u saveznički logor Spittal, odakle je potkraj 1945. pušten na slobodu. God. 1946. boravi u Austriji i Italiji, a 1947. odlazi u Buenos Aires, gdje se zaposlio kao činovnik u Ministarstvu javnih radova te do smrti ostaje u Argentini. U emigraciji je nastavio politički djelovati okupljajući i organizirajući hrvatsku političku emigraciju, napose u Argentini i Južnoj Americi. Bio je jedan od glavnih Pavelićevih suradnika pri formalnom osnivanju Hrvatskoga oslobodilačkog pokreta (HOP) u Buenos Airesu i supotpisnik Izjave o zadaćama te organizacije 8. VI. 1956. radi ponovne uspostave NDH na cijelom njezinu povijesnom području. God. 1957/58, čini se, razilazi se s Pavelićem, ali ne prestaje politički djelovati. Godinama je bio predstavnik Hrvatskoga narodnog odbora za Argentinu.