Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

DULČIĆ, Ivo, slikar (Dubrovnik, 11. VIII. 1916 — Zagreb, 2. III. 1975). Klasičnu gimnaziju pohađa u rodnom gradu 1927–34. Zarana pokazuje izrazit smisao za crtanje i slikanje, što potvrđuje objavljivanjem karikatura u Ježu, Bruškinu i drugim dubrovačkim humorističnim listovima (1933) te izradbom prvog Autoportreta (1934) i pogotovo Portreta Nikše Sindika (1936). Sa slikarom P. Dobrovićem došao u doticaj preko majčina brata, književnika J. S. Miličića, te od njega dobio prve prave slikarske pouke. Pokorivši se životnoj zbilji (1934. umire mu otac) i želji obitelji, studira pravo – prvo u Beogradu (1934–36) pa u Zagrebu (do 1940), ali ga kao apsolvent napušta i 1941. započima studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (Lj. Babić i O. Mujadžić). God. 1943. slika izvrstan psihološki Portret gluhonijemog, 1944. surađuje u slikarskom atelijeru K. Hegedušića i pri izradbi ciklusa slika za crkvu u Mariji Bistrici. Privlači ga umjetnost J. E. Vuillarda, P. Bonnarda, H. Matissea, V. Van Gogha, C. Soutinea, P. Kleea, El Greca, voli J. Račića, V. Becića, J. Kljakovića; u spletu tih velikih slikarskih imena nazire se nit kojom će D. sve djeliće svoje umjetnosti satkati u jedinstvenu cjelinu. Isključen s posljednje godine studija (1946) zbog seminarskog rada kojim je negativno komentirao službenu socijalističkorealističku umjetničku praksu, povlači se u Dubrovnik, gdje slika u tišini obiteljskog doma, 1947. vodi tečaj slikarske škole u »Florinu domu« na Lapadu, a 1948. prvi put javno izlaže na III. prvomajskoj izložbi dalmatinske podružnice ULUH-a (Split, Zadar). Pedesetih godina povremeno putuje u inozemstvo (Italija, Njemačka), 1955. preseljuje atelijer u Zagreb te otada živi uglavnom u Dubrovniku i Zagrebu, a ljeta provodi u Brusju (odakle potječe njegova obitelj) i uvali Loznoj na Hvaru. — Njegov prvi veliki ciklus slika prožet je poetikom intimizma. Ta djela, kao i neka nastala tijekom studija, slikao je prigušenim registrima boja, pokazujući da ga podjednako zaokupljaju epiderma slike, sažetost ugođaja i kompozicije, ali i traženje brazgotina i ranjivosti u lomljivoj ljudskoj naravi (Djevojka u crvenoj bluzi, 1944; Portret majke, Ležeći akt, 1945; Djevojka u interijeru, Portret dječaka, 1947; Stara Ruskinja, Portret Koste Strajnića, 1948; Vinograd, Dubrovački krajolik, 1948/49; Mrtva priroda, 1949; Stradun, 1950). Raskošna slikarska tehnika i slojevitost emotivnog odn. psihološkog naboja, izoštrenog dijelom i osobnom obilježenošću (u ranoj dobi prebolio je dječju paralizu) bit će trajnim obilježjima cjelokupnoga Dulčićeva stvaralaštva. Prvom samostalnom izložbom (Zagreb 1950) na stanovit način zaključuje ciklus intimističkih poruka te se okreće boji i svjetlu, što će uroditi novim ciklusom slika. Na prvima od njih materijalnost se pojavnog svijeta počinje rastakati u mrljasto pikturalno tkivo samostalna značenja (Cirkuska streljana, 1950; Portret djevojke, 1952; Dubrovački interijer, 1953), zatim se motiv raslojava u vibrantne mrlje, a boja osamostaljuje postajući i motiv i sredstvo izraza (Ribe u mreži, Maestral i kupači, 1954; Plaža, Kupači u zelenom, U kavani, Trg Republike u Zagrebu, 1955; Seoska procesija, 1956; Žuti buffet, Ljubičasti buffet, 1958; Golubovi, 1959). Taj Dulčićev »koloristički strukturalizam« svojevrstan je derivat apstraktnih likovnih strujanja (osobito tašizma), ali i umjetnikovo osobno otkriće. Njegova »nervozna« mrlja nije slučajna kaplja boje bačena na platno gestualnim zamahom ili štrcanjem, već je građena od više slojeva i dorađivana u trenucima emocionalnog poticaja. Mimetički sustav oblika zamijenjen je doduše znakovnim ekvivalentima, no prepoznatljivost sadržaja nikada nije potpuno izbrisana. U svojem trećem slikarskom ciklusu D. se vraća figuraciji, sintetizira dotadašnja iskustva i stječe neka nova (freska, vitraj, mozaik) te radi niz djela sakralne tematike, postigavši visoku likovnu razinu. Na samom početku toga ciklusa stoji freska Krista Kralja (1959) u crkvi Gospe od Zdravlja u Splitu, na kojoj je —podređujući staru tehniku novoj tehnologiji, a velike forme osobnom rukopisu — realizirao monumentalnu cjelinu iznimne kolorističke iskričavosti i kompozicijske čvrstoće. Slijedili su mnogi tehnikama različiti radovi: pala Sv. Dominika (1963, mozaik) u dominikanskoj crkvi u Dubrovniku, Pjesma brata sunca (1966, 16 vitraja) u crkvi Sv. Franje na Kaptolu u Zagrebu, kompozicije Uznesenje Bl. Djevice Marije (1966, freska), Znakovi euharistije (1966, mozaik) i Križni put (1966, 12 vitraja) u hrvatskoj kapeli u Essenu, Dubrovačke varijacije (1967, mozaik) u dubrovačkom hotelu »Argentina«, Stvaranje svijeta (1969, 12 vitraja) i Kristov život (1969, 5 vitraja) u crkvi Sv. Ante u Sarajevu, Posljednja večera (1969, mozaik) u crkvi Sv. Mihajla na Lapadu u Dubrovniku, Sunce znanja (1973, mozaik) u osnovnoj školi na Lapadu u Dubrovniku i dr. Istodobno D. ostvaruje niz štafelajnih slika antologijskog značenja, potvrđujući se kao jedan od najistaknutijih hrvatskih portretista uopće: Dubrovkinja (1960), Olinko Delorko (1961), Olga Solovjeva (1965), Kosta Strajnić(1965), Ruža Pospiš(1968). Ništa manje nije uvjerljiv ni u kompozicijama Malo vijeće (1961), Crveni otok (1962), Dubrovačke ljetne igre (1965), Bijeg u Egipat (1967), Posljednja večera (1967) ili Požar na otoku (1970). U tim se djelima otkrivaju impulsi kojima je D. gradio mostove prema senzibilnosti vremena, postavši tako jednim od slikara našeg Juga koji su karakteristične značajke zavičaja znali pretočiti u autentično znakovlje hrvatske moderne umjetnosti. Samostalno je izlagao u Zagrebu (1950, 1956, 1964–65, 1970 – retrospektiva, 1975), Rijeci (1953), Beogradu (1954, 1958), Ljubljani (1957), Splitu (1960, 1965), Dubrovniku (1962, 1971–72), Firenci (1963), Essenu (1969), Osijeku (1972) i Rimu (1973), a posmrtne su mu izložbe održane u Zagrebu (1983, 1986, 1988), Splitu (1985–86), Dubrovniku (1985/86) i Osijeku (1986). Sudjelovao je na mnogim skupnim izložbama u domovini i inozemstvu, među kojima su izložbe Šezdeset slika jugoslavenskog modernog slikarstva u francuskim (1954/55) i engleskim gradovima (1957), Izložba suvremenoga hrvatskog slikarstva (Erlangen 1957), svjetske izložbe u New Yorku (1964/65) i Montrealu (1967), Bijenale sakralne umjetnosti (Salzburg 1966). Djela mu se nalaze u javnim zbirkama (Moderna galerija i Galerija suvremene umjetnosti u Zagrebu, Umjetnička galerija u Dubrovniku, Galerija umjetnina u Splitu, Moderna galerija u Rijeci, Collezione Vaticana d’arte religiosa moderna i dr.) te u privatnom posjedu (najviše u Mire Dulčić u Zagrebu).

LIT.: B. Fučić: Put umjetnika. Riječki list, 7(1953) 16. VI, str. 4. — R. Putar: Ivo Dulčić. Zagreb 1958. — F. Lentić: Slikarska poezija Iva Dulčića. Slobodna Dalmacija, 17(1960) 7. XII, str. 4. — J. A. Soldo: Krist Kralj. Split 1960. — G. Maggi: Lo Jugoslavo Dulčić a »Lo Sprone« di Firenze. Città nuova (Rim), 1963, 25. X. — D. Horvatić: Vitraži Ive Dulčića. Telegram, 5(1964) 4. IX, str. 4. — T. Lalin: Radost boje. Slobodna Dalmacija, 22(1964) 29. II, str. 4. — D. Dragojević: Tragika i radost svjetlosti. Telegram, 9(1968) 13. IX, str. 5. — M. Peić: Ivo Dulčić. Zagreb 1968. — G. Gamulin: Ivo Dulčić. Život umjetnosti, 1971, 14, str. 97–111. — M. Pejaković: Rastanak sa slikarom Ivom Dulčićem. Dubrovnik, 1975, 1, str. 95–97. — D. Kečkemet: Kapi sjete u moru vedrine. Vjesnik, 45(1985) 18. III, str. 11. — A. V. Mihičić: Ivo Dulčić. Marulić, 18(1985) 3, str. 377–383. — I. Babić: Slikar kontrastne palete. Slobodna Dalmacija, 44(1986) 12. III, str. 8. — J. Depolo: Jedan od najvećih. Vjesnik, 46(1986) 11. IX, str. 9. — A. Karaman: Ivo Dulčić (predgovor katalogu retrospektivne izložbe). Dubrovnik 1986. — T. Maroević: Plamsanje i požar. Danas, 5(1986) 16. XII, str. 40. — Lj. Domić: Temelji zrelosti. Vjesnik, 48(1988) 28. I, str. 8. — A. Karaman: Ivo Dulčić (s lit. od 1950. do 1988). Dubrovnik 1988. — T. Lalin: Ivo Dulčić (predgovor katalogu izložbe). Zagreb 1988. — I. Zidić: Ivo Dulčić — crteži i slike 1942–1954 (predgovor katalogu izložbe). Zagreb 1988. — M. Ivanišević: Ikonografske mijene u crkvi Gospe od Zdravlja u Splitu. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1990, 29, str. 269–291.
 
Antun Karaman i Duško Kečkemet (1993)