Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

ANDRAŠEC, Florijan, pučki pjesnik i melograf (Dekanovec kod Čakovca, 28. IV 1888 — Dekanovec, 9. VII 1962). Sin Matije i Terezije, rođ. Krznar, bio je drugo od devetero djece. Braća Alfons i Martin bili su franjevci. Pučku školu A. je polazio u Dekanovcu i Maloj Kaniži (Mađarska). Potom je u Dekanovcu učio bačvarski zanat, a u Bazovcu kraj Čakovca polazio jednogodišnji gospodarški tečaj. Vojsku je služio u Velikoj Kaniži. Za I svjetskog rata teško je ranjen na ruskom bojištu te kao invalid otpušten iz vojske 1916. — Njegovu pjesničku i glazbenu nadarenost otkrio je etnomuzikolog Vinko Žganec i poslao ga u Bervarovu orguljašku školu u Celje; tamo je usput radio i u klesarskoj radionici i tako stekao sklonost za klesanje i rezbarenje. U Dekanovcu je proveo cijeli život; bio je orguljaš i zborovođa »Seljačke sloge« te kapelnik limene glazbe koju je sâm utemeljio. A. je svirao gotovo sve instrumente, pisao pjesme, pripovijesti i članke, bilježio narodne običaje i skladao. Radove je objavljivao u novinama i kalendarima: Međimurske novine (1919, 1920, 1921), Međimurski kalendar (1920, 1923 do 1925), Narodni zagorski kolendar (1924, 1925), Hrvatski međimurski kolendar (1926, 1928–1930), Hrvatski zagorski kolendar (1927, 1932, 1933). Veći su mu radovi: šaljivi spjev Slugine coprije (Međimurske novine 1921, br. 1–7, Međimurski kalendar 1924), spjev Leto i dvanajst mesecov te pjesma Dudaš (Hrvatski zagorski kolendar 1927). Pisao je i pod pseudonimom Spunepij Štefek i A. Cvjetko. Za života mu je objelodanjena samo zbirka pjesama Međimurske fijolice. U rukopisu je ostao šaljivi spjev Ivekov život i smrt što ga je A. i ilustrirao (spominjan i kao Jandrašov Ivek), proza Konjara i etnografski zapisi Hrvatski svadbeni običaji Međimurja. A. je Vinku Žgancu priopćio 170 popijevaka za njegove zbirke Hrvatske pučke popijevke iz Međimurja 1, 2 (Zagreb 1924, 1925), a 150 ih je u rukopisu Žgančeve ostavštine. Surađivao je s Krstom Odakom na operi Dorica pleše. Većinu svojih skladbi priopćio je kao pučke popijevke (Trlja, Klet Tončeka Tomaša i Rudaš). A. se povremeno bavio slikarstvom, rezbarstvom i kiparstvom; za župnu crkvu u Dekanovcu izradio je od umjetnog mramora (u baroknom stilu) glavni oltar s kipovima Sv. Petra i Pavla i četiri anđela, a za kapelicu Sv. Florijana u Dekanovcu istoimeni kip. U okolici Dekanovca ima više njegovih piljeva i fasadnih kipova, a preša koju je izradio prikazana je između dva rata i na izložbi samouka 1927. u Rimu (Esposizione campionaria). Većina slikarskih platna kao i Mapa portreta su nakon njegove smrti izgubljeni.

DJELA: Međimurske fijolice. Prelog 1953.
 
LIT.: Vinko Žganec: Hrvatske pučke popijevke iz Međimurja 1, Zagreb 1924, 9. — Božidar Širola: Hrvatska pjesmarica, rodoljubne, narodne, umjetničke i društvene popijevke s notama u jedan glas. Zagreb 1942. — Antun Žganec: Florijan Andrašec, Međimurske fijolice (predgovor). Prelog 1953. — Ivo Strahonja: Naučni prilozi »ljudi iz puka«. Seljaci suradnici Akademije. Vjesnik u srijedu, 9(1960) 426 (29. VI), str. 9. — Zvonimir Bartolić: Zakašnjeli nekrolog pjesniku »Međimurskih fijolica«. Međimurje, 12(1963) 480, str. 4. — Dragutin Toma: Zaboravljene »Međimurske fijolice« Florijana Andrašeca. Kaj, 2(1969) 10, str. 42–46.
 
Zvonimir Bartolić (1983)