DUKAT, Vladoje

DUKAT, Vladoje, književni povjesničar i filolog (Zagreb, 10. XII. 1861 — Zagreb, 12. XI. 1944). Podrijetlom iz Moravske. Gimnaziju pohađao u Zagrebu i Varaždinu, gdje je 1880. maturirao. Klasičnu i slavensku filologiju počeo studirati u Beču, nastavio u Zagrebu te diplomirao 1884. Najprije je namjesni učitelj na Kraljevskoj velikoj gimnaziji u Zagrebu 1883/84, potom gimnazijski profesor u Osijeku 1884–91. i 1893–1904. te karlovačkom Rakovcu 1891–93. Odjelu za bogoštovlje i nastavu pridijeljen je 1904–08. i 1919–23. U međuvremenu je ravnatelj Velike gimnazije u Zagrebu (1908–19), a od 1923. do umirovljenja 1925. nadzornik srednjih škola. Bio je član Matice hrvatske (od 1881), Društva hrvatskih književnika (od 1900), dopisni (1908), izvanredni (1929) te pravi (1938) član JAZU. — Stručno-pedagoškim člancima javio se u Hrvatskom učitelju 1885, a studijom o P. Corneilleu u Viencu 1889. Tijekom pedesetogodišnjeg rada objelodanio je mnogo znanstvenih članaka iz klasične filologije, prikaza iz francuske i engleske te starije i suvremene hrvatske književnosti, ocjena hrvatskih prijevoda iz engleske književnosti, leksikografskih analiza i rasprava, biografija leksikografa i književnika te glazbenih članaka, putopisa i kulturnopovijesnih crtica. Surađivao je u Viencu, Nastavnom vjesniku, Narodnim novinama, sarajevskoj Nadi, Sv. Ceciliji, Građi za povijest književnosti hrvatske, Ljetopisu JAZU, Narodnim starinama, Savremeniku, Novoj Evropi, Prilozima za književnost, jezik, istoriju i folklor, Hrvatskoj reviji, Hrvatskom kolu i dr. Potpisivao se: Anglicus, A-m-s, Aramis, A.S., Lg, lg, L-g, M., m., M.Lg, M.L-g, V.D., Vl.D. i V.D-t. — Uz Nataliju Wickerhauser i A. Lochmera jedan je od utemeljitelja hrvatske anglistike. Iako samouk, anglističkim se temama bavio čitava života, a intenzivnije 1891–1906. Započeo je prikazom Bradleyeve biografije J. Klovića (Vienac, 1891), a nastavio člancima o engleskim piscima te širim književnim i kulturnim temama. Početak njegova istraživanja veza između hrvatske i engleske književnosti jesu ocjene prijevoda I. Krizmanića, S. Miletića, A. Šenoe, S. Vraza, P. Preradovića, V. Kriškovića i dr. Komparativni pristup izraženiji je u osvrtu na Krizmanićev kajkavski prijevod Miltonova Izgubljenog raja (Nastavni vjesnik, 1902). Hrvatskoj šekspirologiji pridonio je sustavnim napisima o W. Shakespeareu i različitim aspektima njegovih djela (Troilo i Kresida, Vienac, 1899) te prikupljanjem građe o prvim prevodilačkim i književnopovijesnim odjecima. Na poticaj I. Kršnjavoga, a nastavivši rad H. Badalića i L. Kostića, sastavio je čitanku iz engleske, američke i skandinavske književnosti (1903). U izdanju Matice hrvatske objavio je 1904. Slike iz povijesti engleske književnosti. To su prvi sustavni pregledi engleske i američke književnosti u Hrvata. Za Narodne novine (1899–1904) prevodio je djela engleskih pisaca te roman Brodolom R. L. Stevensona i L. Osbournea. Također je preveo Indijsku džunglu R. Kiplinga (Zagreb 1917) i Korespondenciju o događajima u Ugarskoj 1847 –1849 (Zagreb 1918). — Rad na povijesti hrvatske književnosti započeo je osvrtima na suvremenike (J. Leskovar, Osman-Aziz tj. O. N. Hadžić i I. Milićević, E. Mulabdić, J. E. Tomić, I. Krnic), a nastavio znanstvenim raspravama iz starije hrvatske književnosti (Rad JAZU, 1912–20. i poslije). Rasprava o Krizmaniću (1912) sažimlje Dukatove anglističke i kulturnopovijesne obzore i pokazuje zanimanje za kajkavsku književnost i jezik. Krizmanića je ocijenio jednim od posljednjih njegovatelja kajkavštine te istaknuo njegovo zauzimanje da ona ostane jezikom hrvatske književnosti. Proširio je znanja o piscima iz razdoblja baroka (J. Habdelić), obradio život i rad A. A. Baričevića i za hrvatsku kulturnu povijest važnu njegovu korespondenciju. Osvijetlio je djela J. Muliha, J. Maljevca i T. Mikloušića, istraživao građu o kajkavskim kalendarima. Pisao je o piscima i prosvjetiteljima A. Filipoviću i A. Nagyu. Temeljitije poznavanje književnosti, posebice engleske, vidi se u raspravama o djelima A. Nemčića, J. Jurkovića, V. Korajca; napose je zanimljiva komparativna obradba Petrice Kerempuha iliti čina i živlenja človeka prokšenoga J. Lovrenčića. Kajkavskom književnošću ponovno se bavi pripremajući antologiju Sladki naš kaj (1944), u kojoj donosi životopisne bilješke o dvadeset sedmorici pisaca od A. Vramca do Kristijanovića te ulomke iz njihovih djela. U osvrtima na suvremenike zagovarao je tendenciju i domoljublje, osobito u bosanskohercegovačkih pisaca, te osuđivao larpurlartizam. Istodobno poticao je otvorenost prema svijetu i zapažao važnost jezičnog izraza. Mješavina tradicionalizma i modernizma jednaka je u pristupu engleskim i američkim piscima te hrvatskoj književnosti. U Dukatovim istraživačkim i znanstvenim radovima prevladala je filološka i komparativna metoda te uvjerenje da je za kulturnu povijest naroda važno istražiti i manje znana djela i pisce. Akribija, faktografska pouzdanost i poticajnost oznake su i njegova jezikoslovnog rada. Od 1921. do 1943. nastavlja s leksikografskim analizama i raspravama započetim krajem anglističke faze (A. Jambrešić, preradbe Grigelyeve gramatike). Povijesti hrvatske leksikografije pridonosio je raspravama o starijim leksikografima (F. Vrančić, Habdelić, A. Della Bella, I. Belostenec, J. Voltić, R. Fröhlich) i njihovim rječnicima. Leksikografsku problematiku iz doba nastanka Zagrebačke filološke škole iznosi u radu o rječniku I. Mažuranića i J. Užarevića. Smatra ga prvim modernim djelom hrvatske leksikografije i drži propustom što nije uvršten u vrela za Rječnik JAZU. Kritički je pisao i o Šulekovim rječnicima. — U glazbenim člancima izvješćivao je o glazbenom životu Engleske, o hrvatskim glazbenicima (F. Kuhač), Haydnovim obradbama hrvatskih popjevaka, autorstvu Pavlinske pjesmarice i dr. Napisao je predgovor za Ab urbe condita T. Livija (Zagreb s. a.) i za Nazorov prijevod Shakespeareova Macbetha (Zagreb 1917). Uredio i napisao predgovor za treće izdanje Nemčićevih Putositnica (Zagreb 1942), s B. Širolom uredio Kuhačeve Južno-slavjanske narodne popijevke (Zagreb 1941) i Zbirku narodnih popievaka (iz Dalmacije) (Zagreb 1944) V. Berse. S F. Milerom 1906–14. uređivao Pobratima, a 1930–43. uređuje Akademijin Bulletin international.