DUJŠIN, Dubravko

DUJŠIN, Dubravko, dramski glumac, redatelj i kazališni pedagog (Zadar, 12. IX. 1894 — Zagreb, 30. I. 1947). Maturirao u splitskoj realnoj gimnaziji 1911; kraće prosvjetno-politički djelovao u Rijeci te surađivao u Supilovu Novom listu; 1912. upisao studij na trgovačkoj akademiji Università Commerciale Bocconi u Milanu. Na poč. I. svjetskog rata vratio se u Split i zaposlio kao knjigovođa. God. 1916–18. bio vojnik u Boki kotorskoj. Nakon što je demobiliziran u činu poručnika i zapovjednika Igala, 1919. dolazi u Zagreb, upisuje studij prava i tek utemeljenu Gavellinu Državnu glumačku školu. Prvi put nastupio na pozornici HNK 9. IV. 1920. u epizodnoj ulozi u Vojnovićevoj Gospođi sa suncokretom. Iste godine oženio se slikaricom Katarinom Gattin (Cata Dujšin-Ribar). Glumačku školu završio 1922, prekinuo studij prava i otada je stalnim članom drame HNK u Zagrebu. Prvih godina tumačio je uloge mladih ljubavnika, a kritičari su isticali njegovu dikciju. Nastupao i u operetnim, opernim (W. A. Mozart, Otmica iz Seraja), pa i baletnim predstavama (L. Delibes, Kopelija). Pravi glumački djelokrug sa smislom za karakterne studije našao je u Shakespeareovim djelima te herojsko-klasičnom svjetskom repertoaru, zatim u tumačenju likova starijega domaćeg dramskog repertoara, napose M. Držića, I. Gundulića, D. Demetra i M. Bogovića, ali i u dramama hrvatske moderne. Glumačku zrelost pokazao je tumačeći Krležina Križovca u praizvedbi drame U agoniji (1928) i Leonea u Gospodi Glembajevima (1929). Te interpretacije naznačile su Dujšinovu vezanost uz razvoj novije hrvatske dramske književnosti i prodor moderne psihološke igre na zagrebačku pozornicu. Bogatim iskustvom stečenim tumačenjem likova stranog, posebice ruskoga realističkog repertoara (L. N. Tolstoj, F. M. Dostojevski, M. Gorki) služio se u oživljivanju likova gotovo cjelokupnog repertoara M. Krleže te u djelima M. Begovića, J. Kulundžića, M. Feldmana, pa je hrvatska dramska književnost između dvaju svjetskih ratova u njemu imala najuvjerljivija tumača. Vrh hrvatskoga glumstva dosegnuo je ulogama Marka Antonija (W. Shakespeare, Antonije i Kleopatra), Marka Barića (M. Begović, Bez trećega), Borkmana (H. Ibsen, Johan Gabriel Borkman), Macbetha (Shakespeare, Macbeth), Smrti (Begović, Pustolov pred vratima), Porfirija Petroviča (F. M. Dostojevski–G. Baty, Zločin i kazna), Leara (Shakespeare, Kralj Lear), Hasanage (M. Ogrizović, Hasanaginica), Dantona (G. Büchner, Dantonova smrt), Tartuffea (Molière, Tartuffe), Dunda Maroja (M. Držić, Dundo Maroje), Ante Starčevića (A. Cesarec, Sin domovine), Lukana (M. Budak i T. Strozzi, Ognjište), Tezeja (J. Racine, Fedra), Nesretnikova (A. N. Ostrovski, Šuma). Osim uloga u domaćem i svjetskom klasičnom repertoaru, u kojima je pokazao umijeće psihološke uvjerljivosti i osjećaj za scenski jezik, D. je veliku popularnost stekao ulogama u pučkoj i salonskoj komediji, razbijajući predrasude o glumačkim »fahovima«. Ni na vrhuncu glumačke karijere nije odbijao epizodne uloge, praveći često od njih sjajna ostvarenja. Pripadao je tipu modernoga europskog glumca, zacrtavši stil »zagrebačke glumačke škole«. Često je gostovao sâm ili s predstavama HNK u drugim gradovima Hrvatske i Beogradu. Okušao se, s promjenjivim uspjehom, i kao redatelj, uprizorivši u HNK deset predstava (Euripid, L. Pirandello, Begović, Racine, E. Scribe). Za potrebe HNK preveo je više tekstova talijanskih dramatičara (Pirandello, C. Goldoni, S. Pugliese, C. Meano i dr.), a prevodio je i prozu (A. Moravia, Pirandello). Kao vrstan recitator nastupao je na mnogim priredbama, napose u programima Radio-Zagreba (od 1926). Svoje glumačko iskustvo prenosio je mladim naraštajima radeći kao nastavnik u predratnim i poratnim glumačkim školama HNK. God. 1930. nastupio je u tonskom filmu Paramountove parade (prvi film u kojem se govorilo i hrvatski), a 1947. glumio je u Afrićevoj Slavici. Kao tajnik i potpredsjednik Udruženja glumaca pridonosio je poboljšanju glumačkog položaja. Obnašao je i dužnost ravnatelja Drame HNK (1937–39), zastupajući ideje narodnog kazališta. Njegovo poprsje izradio je kipar V. Radauš. God. 1977. utemeljena je Nagrada »Dubravko Dujšin« za dostignuća u kazališnoj umjetnosti.