Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

HEBRANG, Andrija, političar (Bačevac kraj Virovitice, 21. XI. 1899 – Beograd, ? 1949). Školovao se 1912. za trgovačkog pomoćnika u Szent Lorenczu kraj Pečuha i radio u Suhopolju. Služio vojsku 1917–18. U Osijeku 1919. postaje članom SRPJ(k), 1923. trajno se nastanjuje i zapošljava kao namještenik u Zagrebu. Djelatan je u sindikatu Saveza privatnih namještenika (komunistička frakcija), a 1925. postaje sekretar Mjesnoga komiteta KPJ. U prosincu 1927. privremeni je predsjednik Radničkoga PD »Budućnost«, a u siječnju 1928. nakratko uhićen pod sumnjom da se bavi komunističkom djelatnošću. Tada je zapažen njegov nastup na Osmoj konferenciji zagrebačke organizacije KPJ u veljači 1928. kada se s J. Brozom zauzeo za obustavu frakcijskih obračuna. Na poziv Kominterne kao zagrebački izaslanik putuje na savjetovanje jugoslavenskih komunističkih predstavnika u Beč, ali je prilikom ilegalnog prelaska austrijske granice uhićen i prognan u Bačevac. U Zagrebu je u rujnu 1928. ponovno uhićen i zbog komunističke propagande optužen pred Sudom za zaštitu države u Beogradu, koji ga je u studenome 1929. osudio na 12 godina zatvora. Kaznu je izdržavao u Lepoglavi i od 1935. u Srijemskoj Mitrovici, gdje ga je skupina oko crnogorskoga komunista Petka Miletića, sklona doktrinarnom boljševizmu, optuživala da pripada »desnom krilu partije« koje zanemaruje »klasnu borbu« i na planu rušenja Kraljevine Jugoslavije zagovara suradnju s građanskim političkim strankama. Nakon izdržane kazne H. 1941. u Zagrebu postaje član CK KPH te nakon proglašenja NDH voditelj Vojnoga komiteta KPH i član Operativnog rukovodstva KPJ za Hrvatsku. Potkraj veljače ranjavaju ga i uhićuju agenti Ustaške nadzorne službe. Nakon liječenja utamničen je u Zagrebu i Staroj Gradiški. U rujnu 1942. s nekim drugim komunističkim uhićenicima zamijenjen je za dva ustaška dužnosnika i prešao na partizansko područje. Potkraj godine postao je politički sekretar KPH i kao delegat iz Hrvatske sudjelovao u radu AVNOJ-a u Bihaću. U listopadu 1943. kooptiran je u Politički biro CK KPJ. Bio je inicijator i sudionik osnivačke skupštine ZAVNOH-a u Otočcu i na Plitvičkim jezerima 13–14. VI. 1943. Njegov odnos prema jugoslavenskom federalizmu bio je jasno određen zauzimanjem za rušenje »velikosrpske monarhističke Jugoslavije« i za poštivanje načela »samoodređenja naroda«. Na Drugome zasjedanju ZAVNOH-a 12–13. X. 1943. u Plaškom podnosi politički referat u kojem kaže da je hrvatski NOP za stvaranje Federalne Jugoslavije koja će »svakom narodu osigurati njegova nacionalna prava, nacionalnu slobodu i samostalnost«. Surađuje s članovima HSS koji su tada unutar ZAVNOH-a formirali IO pod vodstvom B. Magovca. Na Trećem zasjedanju ZAVNOH-a 8. V. 1944. u Topuskom H. naglašava da je Hrvatska »dobila svoj toliko očekivani Sabor« koji je »nosilac suvereniteta« preko kojega »sama slobodno odlučuje o svojoj sudbini«. Svoja je gledišta u ratnim godinama iznosio i u člancima u listovima Naprijed i Vjesnik koji su pretiskivani u knjižicama. Jugoslavenski je komunistički vrh osumnjičio Hebranga za »strah od jugoslavenstva«, »separatizam« i »nacionalizam« te optužio za samostalno odlučivanje, prevelike koncesije HSS i zapostavljanje Srba u ZAVNOH-u, za neprikladne ideološke ustupke poput vjeronauka u partizanskim školama i priznanja crkvenog braka. Zbog toga je u listopadu 1944. smijenjen s položaja političkog sekretara KPH tako da je povučen iz Hrvatske kako bi pod okom Politbiroa preuzeo novu dužnost povjerenika za trgovinu i industriju NKOJ-a. U siječnju 1945. na čelu jugoslavenskog izaslanstva putuje u Moskvu i susreće Staljina, u ožujku postaje predsjednik Privrednog savjeta i ministar industrije u vladi DFJ, a u studenome je izabran za zastupnika u Saboru NRH i Ustavotvornoj skupštini DFJ (zastupnik kotareva Virovitica i Zagreb). H. je u Beogradu izrazio otvoreno nezadovoljstvo novčanom reformom držeći da se Hrvatska gospodarski zakida. Nije bio zadovoljan ni republičkom granicom držeći da bi Subotica kao grad s većinskim hrvatskim pučanstvom trebao pripasti Hrvatskoj. U travnju 1946. sukobio se s Politbiroom KPJ oko načela gospodarskog razvitka. Kritizirao je nerealno birokratsko planiranje i ubrzanu industrijalizaciju na račun pretjerana izvlačenja akumulacije iz poljoprivrede. Njegovi su pogledi izjednačeni s »opozicionarstvom« i »otpadništvom«, pa je u lipnju morao dati ostavku na dužnosti ministra industrije i predsjednika Privrednog savjeta. Do svibnja 1948. obavljao je dužnost ministra lake industrije. Za sukoba Jugoslavije i SSSR jugoslavenski se vrh odlučio da ga ukloni. Navukavši sumnju da bi mogao postati Staljinov kandidat za Brozova nasljednika, H. je u travnju stavljen u kućni pritvor, 7. V. uhićen i zatvoren u beogradskoj Glavnjači. Lažno ga se teretilo za izdaju u ustaškom zatvoru 1942. i potkopavanje jugoslavenske vlade nakon rata. Prema poznatom scenariju staljinističkih čistki istraga je uzalud – služeći se lažnim svjedocima, krivotvorenim dokumentima i fizičkim pritiscima – htjela natjerati Hebranga na »priznanje« djela koja nije počinio, ali nije uspjela dokazati ni jednu od optužbi. U noći 10. VI. 1949. odveden je iz zatvora i umoren. Pomoćnik ministra unutarnjih poslova Srbije M. Milatović, koji je vodio istragu, objavio je lažno svjedočanstvo da je H. u zatvoru počinio samoubojstvo. Njegovo mrtvo tijelo nije nikad predano obitelji i ne zna se gdje počiva. KP nije pristala na Hebrangovu političku rehabilitaciju, a Deseti kongres SKH odbio je 1986. zahtjev obitelji da se objavi istina o njegovu životu i radu. Sabor RH obznanio je u lipnju 1990. Deklaraciju o uhićenju i umorstvu Andrije Hebranga kojom je on proglašen »nevinom žrtvom komunističke represije« i u potpunosti rehabilitiran.

LIT.: V. Bakarić: Politički izvještaj CK KPH. Drugi kongres KPH. Zagreb 1949, 71–73. – M. Milatović: Slučaj Andrije Hebranga. Beograd 1952. – J. Jareb: Pola stoljeća hrvatske politike. Buenos Aires 1960 (pretisak Zagreb 1995). – ZAVNOH (Zbornik dokumenata 1943–45), 1–4. Zagreb 1964–1985. – G. Vlajčić: Osma konferencija zagrebačkih komunista. Zagreb 1976. – M. Milatović: Činjenica i »slučaj Hebrang«. NIN (Beograd), 33(1982) 1631, str. 2–3. – V. Cenčić: Enigma Kopinič, 1–2. Beograd 1983. – D. Kljakić: Dosje Hebrang. Ljubljana–Beograd 1983. – M. Milatović: Zašto Hebrang ne počiva u miru. NIN, 36(1985) 1805, str. 12–13. – M. Doder: Kopinič bez enigme. Zagreb 1986. – Ž. Krušelj: Enigma Hebrang. Danas, 5(1986) 250, str. 25–26. – M. Marić: Deca komunizma. Beograd 1987, 239–247. – I. Banac: With Stalin against Tito. New York 1988 (hrv. izd. Zagreb 1990). – Z. Ivanković Vonta: Hebrang. Zagreb 1988. – I. Jelić: Sudski proces Andriji Hebrangu 1929. god. (Prilog biografiji). Časopis za suvremenu povijest, 22(1990) 3, str. 1–20. – P. Kalinić: Andrija Hebrang. Svjedoci govore. Zagreb 1991. – J. A. Irvine: Tito, Hebrang i hrvatsko pitanje, 1943–1944. Časopis za suvremenu povijest, 24(1992) 1, str. 21–48. – Ista: The Croat Question: Partisan Politics in the Formation of the Yugoslav Socialist State. Boulder 1993. – N. Kisić Kolanović: Andrija Hebrang. Iluzije i otrežnjenja (s opsežnom bibliografijom i popisom arhivskih fondova). Zagreb 1996.  
 
Nada Kisić-Kolanović (2002)