ANDREIS, Franjo Trankvil

ANDREIS, Franjo Trankvil (Tranquillus Andronicus Parthenius, Fran Andronik, Andrijević), humanist, diplomat i pjesnik (Trogir, 1490 — Trogir, jesen 1571). Rođen je u staroj plemićkoj obitelji, od loze kojoj je osnivač njegov pradjed Blaž. Otac mu Ivan i majka Klara imali su još tri sina: Jakova, Jerolima i Kristofora. Osnovnu humanističku naobrazbu dobio je u komunalnoj školi u Trogiru. Školovanje je nastavio u Dubrovniku, gdje mu je živio rođak Jerolim, učitelj i pjesnik. Viši studij (vjerojatno filozofiju) započeo je oko 1508. u Padovi, a kao ostala mjesta njegova studiranja spominju se još Perugia, Siena i Bologna, dok se nije našao u Rimu, baš u vrijeme održavanja Lateranskoga koncila (1512–1517), na kojem su sudjelovali i neki učeni Hrvati (Šimun Kožičić Benja, Toma Niger i dr.). U Rimu je A. ušao u krug poljskoga poslanstva pod vodstvom primasa Jana Laskoga, nadbiskupa Gniezna, s kojim su bili i njegovi nećaci Hieronim, Jan i Stanislav. S njima je A. uspostavio čvrstu i trajnu vezu, osobito s Hieronimom, poslije Zapoljinim pa Ferdinandovim poslanikom. U tom je krugu nastao i njegov prvi poznati pjesnički sastav – Oda, posvećena poljskom primasu Janu Laskom, koju je ovaj uvrstio u zbornik pjesama poljskih pjesnika, a u slavu pobjede kralja Žigmunda nad moskovskim šizmaticima (De victoria Sigismundi Poloniae Regis contra Moscos habita, Roma 1515). Već 1517. nalazi se A. na studiju u Beču, gdje je, kako donose biografi, uz pomoć profesora Joakima Vadiana, švicarskog humanista iz St. Gallena, nastojao doći do stalnog namještenja kod bečkog biskupa, Slovenca Jurja Slatkonje (1456–1522), u čemu nije uspio. Ali čini se da je već tada on bio priznat latinski pjesnik jer je u knjizi Pomponius Mela, Libri de situ orbis tres adiectis Joachimi Vadiani Helvetii in eosdem scholiis (Viennae 1518) objavljen jedan epigram u kojem se po prvi put potpisuje i pridjevkom Parthenius. Iste godine nalazimo Andreisa na sveučilištu u Ingolstadtu, gdje je postao blizak s profesorom i uglednim pravnikom Hieronymom de Croaria, kod kojega je bio gost u njegovu dvorcu Tappheinu. U Ingolstadtu je početkom 1518. završio i (u Leipzigu?) objavio Pjesničku molitvu Bogu protiv Turaka (Ad Deum contra Thurcas oratio carmine heroico) s posvetom spomenutom Hieronymu, datiranom 3. ožujka te godine. Kao već poštovanom humanistu, njegov su spjev svojim epigramima popratili Vitus Verlerus, profesor iz Leipziga, David Rotmund Buchorniensis i Theodoricus Spettus, prepozit stuttgartski. Ali još iste godine nalazimo ga u Leipzigu, gdje je na sveučilištu upisan kao član poljske akademske nacije. Tu je ubrzo tumačio djela Cicerona i Kvintilijana, radeći pod pokroviteljstvom humanista Vita Verlera, kojemu je posvetio Govor u pohvalu rječitosti (Oratio de laudibus eloquentiae, Leipzig 1518), a tada je u spisu Johanna Reuscha Declamatio de vero philosopho et philosophiae origine ac partitione (Lypsiae, 1518) objavio i svoju pjesmu autoru u čast. U međuvremenu je u lipnju te godine na državnom saboru u Augsburgu, pred carem Maksimilijanom, vjerojatno angažiran izravno od Petra Berislavića, održao i objavio Govor Nijemcima protiv Turaka (Oratio contra Thurcas ad Germanos habita). Kako je u Leipzigu došao u sukob s profesorom latinskog i grčkog jezika, Nijemcem Petrom Moscellanusom (Schadeom), odlučio je A. poći u Anvers s namjerom da od humanističkog autoriteta Erazma Roterdamskog ishodi preporuku kojom bi osigurao mjesto na sveučilištu u Leuvenu. Na putu prema sjeveru A. se zaustavio najprije u Nürnbergu kod jednog od osnivača njemačkog humanizma, Willibalda Pirckheimera te u Erfurtu posjetivši latinske pjesnike Eobana Hessusa i Euricija Cordusa. U tom je krugu humanista postao poznat svojim čuvenim stihom o »rječitosti Erazmova duha koju još nitko prozreo nije« (»Cernere non licuit facundum pectus Erasmi«). Ali u Anversu ga, tada već od svijeta povučeni Erazmo, nije primio pa je A. pošao u Leuven odakle mu je uputio pjesničku poslanicu punu razočarenja zbog neostvarena posjeta. Potom je pošao u Pariz gdje je primio Erazmov odgovor, datiran u Anversu 28. lipnja 1519, u kojem se veliki humanist ispričava što ga nije primio te ga hrabri nek se ponosi svojim humanističkim opredjeljenjem. Nekoliko godina, vjerojatno do 1527, A. je bio u Parizu, ali su podaci o njegovu životu iz tog vremena vrlo škrti. Spominje se njegovo druženje sa Španjolcem Ludovikom Vivksom, filozofom, školskim reformatorom i Erazmovim prijateljem. Održavajući s Trankvilom vjerojatno i trajniji kontakt, Erazmo ga je pod imenom Parthenius unio u svoje djelo Colloquia (Basel 1524) kao subesjednika u poglavlju Convivium poeticum. Međutim, živeći u sve većoj oskudici A. je morao napustiti čisto humanističko intelektualiziranje i okrenuti se praktičnom životu. Oko 1525. započinje njegova politička, odnosno diplomatska karijera. Postavši tajnikom Španjolca, kardinala Antuna Rincona, poslanika francuskoga kralja, sudjelovao je u njegovim misijama (od Engleske do Poljske) i u veljači 1527. našao se u Budimu u poslanstvu kod Ivana Zapolje. Kad je Rincon pošao u Poljsku da bi pridobio kralja Žigmunda za savez protiv Habsburgovaca, A. je u rujnu 1527. obavljao za njega neke poslove u Parizu kod zapovjednika vojske maršala Montmorencyja. Te je godine objavio u Strasbourgu Dialogus Sylla. De vita privata (O privatnom životu), gdje u razgovorima između Cezara, Sule i Pompeja razmatra slasti smirena uživanja privatnog života, a na primjeru cara Dioklecijana, koji ga je kao »noster Diocletianus« podsjećao na daleki zavičaj. Djelo je posvetio Janusu Laskarisu, čuvenom Grku, učitelju grčkog jezika i književnosti, koji je bio u službi Franje I, radeći na preporodu klasičnih nauka u Francuskoj. Za izmjeničnih boravaka u Budimu i Parizu A. se susretao s davnim prijateljem Hieronimom Laskim i Trogiraninom Ivanom Statilićem koji su putovali u Zapoljinoj službi. Oni su ga i priklonili da stupi među poslanike ugarskoga kralja. Sljedeći dio Trankvilova života dade se s više vjerodostojnih podataka rekonstruirati prema njegovu memoarskom djelu o Ludoviku Grittiju. Vraćajući se s prvog Zapoljina poslanstva iz Francuske, A. je zbog prisutnosti Ferdinandove vojske u Ugarskoj morao doći do Zapolje zaobilaznim putem, preko Dubrovnika, Srbije i Vlaške, gdje se ponovno susreo s Hieronimom Laskim koji je kao Zapoljin poslanik putovao u Carigrad. Pridružio mu se i krajem 1527. upoznao je u Carigradu sultanova štićenika Ludovika Grittija, bogatog draguljara i bankara, vanbračnog sina mletačkog dužda Andrije Grittija. Kad je 1529. na povratku s neuspjela pohoda na Beč sultan ostavio u Ugarskoj Grittija kao »generalnog kapetana cijele vojske«, Zapolja je smatrao svoju vlast ugroženom. Da bi osigurao uvid u Grittijevo djelovanje ponudio mu je Andreisa za tajnika. Ali kako je on kao tajnik postao vjeran svome novom gospodaru, ubrzo je sebi priskrbio mržnju i Zapolje i njemu bliskih ljudi. U jesen 1529. A. je s Grittijem pošao u Carigrad, sudjelujući zatim u njegovim vojnim pohodima. Kad se sultan odlučio na sporazum između Ferdinanda i Zapolje, Gritti je sa Zapoljinim poslanikom Laskim 5. svibnja 1534. pošao prema Ugarskoj sa 25 000 vojnika. U tome je sudjelovao i A., pavši 29. rujna sa svojim gospodarom najprije u zarobljeništvo moldavskoga vojvode Vulada u Meggiesu, a zatim doživjevši predaju sumnjičavim Zapoljinim Ugrima koji su mučki ubili najprije Grittija, a potom negdje u Moldaviji i njegova dva sina. A. se spasio intervencijom svoga zemljaka Statilića koji je za nj položio 500 dukata. Ali izgubivši Zapoljino povjerenje i sva imanja osim uprave nad Agrijom u gornjoj Ugarskoj, on se najprije sklonio u kaštel Radnolt u Transilvaniji kod prijatelja Mihajla Chesserija. Tu je nastao njegov memoarski spis Poslanica o djelovanju presjajnog i velmožnog Ludovika Grittija u Ugarskoj i o njegovoj smrti (De rebus in Hungaria gestis ab … Ludovico Gritti, deque eius obitu epistola), koji je dovršio 16. prosinca 1534. i posvetio ga tarnovskom županu Ivanu, vrhovnom kapetanu vojske kraljevine Poljske. Ne prihvaćajući 1535. Zapoljinu ponudu da pođe u poslanstvo u Francusku, poslije duga lutanja, našao se kod biskupa Šimuna Erdödyja u Dubravi kraj Čazme, ali je ubrzo pao u ruke Ferdinandovih vojnika i dospio u bečki zatvor. Oslobodio ga je, tada već Ferdinandov čovjek, Hieronim Laski i sklonio na svoje imanje u Készmárku u Tatrama. Odatle se A. počeo dopisivati s Antunom Vrančićem, Zapoljinim tajnikom, ali se nije dao nagovoriti da se ispriča kralju. Tek poslije kraljeve smrti 1540, vjerojatno preporukom H. Laskoga, kojeg je u srpnju Ferdinand bio imenovao banom Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, davši mu Susedgrad i Stubicu, A. je, napustivši Készmárk, preuzeo poslaničku službu kod Ferdinanda. U studenom 1541. održao je u Beču pred carem Karlom V svoj Govor Nijemcima o poduzimanju rata protiv Turaka (Oratio ad Germanos de bello suscipiendo confra Thurcos). Cijeneći ga kao spretna govornika i diplomata Ferdinand ga pošalje u Carigrad da ishodi kako bi od sultana dobio okupiranu Ugarsku bez vojne intervencije. Pošavši iz Beča 17. srpnja 1542, A. je došao u Novi Pazar odakle se 28. srpnja javio kralju šifriranim pismom, a takvu mu je poruku poslao i 10. kolovoza iz Vrhbosne. Ali u Carigradu nije uspio da ga primi sultan, već dobro obaviješten o dvoličnoj igri Ferdinanda koji je u isto vrijeme prikupljao vojsku protiv Turaka. Zato se A. u kolovozu našao u životnoj opasnosti, osumnjičen kao špijun. Zauzimanjem pašâ, koji su ga od ranije poznavali, napustio je Carigrad. Čini se da je zbog tog diplomatskog neuspjeha, za koji je ponajviše bio kriv sam Ferdinand, A. ubrzo izgubio njegovo povjerenje. Napustivši Beč on je 1543. našao utočište u Poljskoj, najprije na dvoru poznanjskoga kaštelana Andrije Gorkog, a zatim u Wiewiórki na imanju Jana Tarnovskog, kaštelana krakovskoga. Tu je 1545. napisao Opomenu poljskim velikašima (Ad optimates Polonos admonitio) posvetivši je 2. svibnja A. Górkom i objavivši je iste godine u Krakovu. U njoj savjetuje Poljake da se okane osobnih interesa i da se posvete općoj koristi, osobito borbi protiv Turaka. Te je godine objavio u Krakovu i raspravu Je li potrebno baviti se filozofijom (Dialogus philosophandumne sit), koju je posvetio umjetničkom meceni, kaštelanu Biecza Severinu Bonerowu. Poslije toga nekoliko godina njegova života ostaje bez tragova, ali već je krajem 1549. bio u rodnom Trogiru. Iako je napustio javno djelovanje, ostao je u pismenom kontaktu s nekim značajnijim i poznatim osobama, npr. s Tomom Nádasdyjem, ugarskim palatinom i hrvatskim banom, te s Antunom Vrančićem, koji mu je 12. ožujka 1550. uputio iz Beča u Trogir pismo zavideći mu što se oslobodio smutnji i napetosti te je »obnovio srdačne odnose sa zavičajem pa može kušati onu slast i slobodu koja se nikakvim zlatom ne može nadoknaditi«. Podaci o Andreisovu životu u Trogiru, gdje je proživio preostalih dvadesetak godina, vrlo su škrti. Spominje se da je po smrti Ferdinandovoj (1564) bio odlikovan od njegova sina Maksimilijana II najvećim priznanjem. God. 1564. podijelio je svoju veliku kuću s bratom Jakovom i prešao živjeti kod svog nećaka Franje, sina Jerolimova. Pozorno prateći događaje u vezi s Turcima, on je 1565. uputio svoju prijekornu pjesničku poslanicu Zapoljinu sinu Ivanu, doznavši da ovaj namjerava s Turcima sklopiti savez. Pred odlučne događaje kod Sigeta on je objavio u Beču stihovanu Pobožnu molitvu Bogu (Pia praecatio ad Deum), datiravši je 20. srpnja 1566. i dodavši joj pjesmu Votum pro pace (Zaziv za mir) austrijskog pisca Andrije Charopa. Te je godine uputio i poslanicu papi Piju V, okomljujući se oštro na nemar crkvenih poglavara s obzirom na turske opasnosti. Iz pisma A. Vrančiću od 16. srpnja 1564, čini se da je bio odlučio posjetiti Ugarsku, ali, kako misli F. Banfi, to se nije moglo ostvariti prije 1569, kad je Vrančić postao primasom Ugarske s bogatom rentom. Tada je tek mogao primiti svoga gosta u Požunu, kako se razabire iz njegovih pisama od 19. listopada 1569. i 30. lipnja 1570. A. je umro u jesen sljedeće godine u Trogiru, u kući svoga nećaka Franje, malo prije nego što su Turci ponovno zauzeli Solin. Humanistički obrazovan, taj je nećak Franjo čuvao njegovu rukopisnu ostavštinu. Poslije njegove smrti bio je preslušavan pred sudom inkvizicije u Mlecima, na tužbu trogirskog biskupa Guidija, jer se pri pretresu našla kod njega Andreisova prijekorna poslanica papi Piju V. God. 1578. pokušao je Franjo potaknuti Olbrachta Laskog, sina Andreisova prijatelja Hieronima, koji se tada nalazio u Mlecima, da potpomogne izdanje Andreisova spisa o Grittiju (kako se vidi iz predgovora rukopisnog teksta o Grittiju koji je objavio F. Banfi), ali čini se da kod pustolovnog Poljaka nije u tome uspio. — Mnoga Andreisova djela koja spominju njegovi biografi, bilo kao tiskana bilo u rukopisima, ostala su nepoznata, samo su u manjem broju pronađena i objavljena. Spis De celeberrima divi Blasii vita (Lipsiae 1509), koji spominje F. M. Appendini, a koji nije pronađen, možda i nije njegov (mogao bi pripadati Trankvilu Andreisu starijem). G. Ferrari-Cupilli navodi da su se u jednom rukopisu koji su posjedovali Andreisovi nasljednici, osim nekih poznatih i objavljenih, nalazili i mnogi njegovi neobjavljeni spisi (Dialogus inter Barthenianum et amicam; Dialogus inter virum et uxorem, Dialogus inter Diogenem et Midam, Dialogus de pecuniae utilitate, Dialogus de homine, Dialogus inter Pogadam et Godoneum, Expositio de contentione Galli et Hispani, Consilium de ratione belli contra Turcas, De Lazaro ab inferis), govori (Oratio ad Carolum V. Imperatorem, Oratio ad Regem Poloniae, Oratio ad Regem Angliae, Oratio ad Ferdinandum Regem, Oratio funeb. de morte Stanitii) te pisma i poslanice (Epistola ad Pont. Pium V, Epistola ad Ferdinandum Reg. Roman., Epistola ad Dionisium Piopium, Epistola ad Gabrielem Secretarium, Epistola de morbo Bartolomei Carabeti, Epistola ad Anionium Verantium, Epistola ad Stephanum Teupulum, Epistola ad Hieronimum Zanne, Epistola ad Gregorium Drascovich, Epistola ad Stanislavum Laski, Epistola ad Rodulphum Pium Cardinalem, Epistola ad Thomam Nadasdium, Epistola ad Episcopum Laudensem, Epistola ad Marinum Caballis, Epistola ad Stanislavum Hogium, Epistola ad Aloysium Mocenicum Prin. Ven., Epistola ad Rodulphum Card. de Castro, Epistola ad Maximilianum Regem Boemiae, Epistola ad Granuellem). Od Andreisovih pisama poznata su i objavljena samo ona upućena A. Vrančiću, a spis o L. Grittiju objavio je 1935. F. Banfi. U rukopisu latinskih pjesama XVI i XVII st. (nekada u vlasništvu povjesničara I. Lucića, sada u Naučnoj biblioteci u Zadru pod naslovom Varia dalmatica) nalazi se osam, za Andreisova života neobjavljenih njegovih pjesama (po jednu su objavili G. Ferrari-Cupilli i G. Praga, četiri su objavljene u hrvatskom prijevodu s nekim drugim ulomcima Andreisovih djela kao prilog romansiranoj biografiji N. Kolumbića Krvava rijeka, a stihovanu molitvu Bogu iz 1518. u hrvatskom prijevodu objavio je V. Gligo). — Andreisa su cijenili već i njegovi suvremenici, kao spomenuti Erazmo. V. Pribojević (De origine successibusque Slavorum, Venetiis 1532) ističe njegovu vrlinu i obrazovanost, a povjesničar P. Giovio (Pauli Jovii Novocomensis Elogia virorum litteris illustrium, Basileae 1557, str. 224) naziva ga vrsnim sljedbenikom Ciceronovim. Dva su njegova djela, zbog aktualnosti protuturske tematike, još jednom objavljena poslije njegove smrti. Čini se da A. nije napisao ni jedne pjesme ili spisa na hrvatskom jeziku. Bio je dosljedan i kompletan humanist, jedan od onih koji su zabacivali nacionalno literarno obilježje u korist univerzalnog jezičnog izražaja, sve u skladu s njegovom diplomatskom i književnom aktivnosti na planu obrane evropskih naroda od Turaka. Dobar dio njegovih tekstova ostao je nepoznat, a i njegova tiskana djela očekuju još uvijek znanstveno vrednovanje.