DUGAN, Franjo ml.

DUGAN, Franjo ml., skladatelj (Zagreb, 10. I. 1901 — Zagreb, 14. VII. 1934). Sin Franje st., skladatelja. Nakon završene gimnazije 1919. studirao pri brodograđevnom odjelu Tehničkog fakulteta u Zagrebu. Diplomirao 1927. i odmah prihvatio mjesto profesora matematike, fizike i brodogradnje u Pomorsko-trgovačkoj akademiji u Bakru. Od 1928. do kraja života bio je konstruktor pri Državnim željeznicama u Zagrebu. — Prvu glazbenu pouku dobio od oca. S deset godina počeo sustavno učiti glasovir u Marije Boić u glazbenoj školi HGZ, ali nakon dviju godina prekida zbog krhka zdravlja. Uz to je pjevao kao sopranist u zboru zagrebačke prvostolnice upoznavajući praktično vokalnu polifoniju. S pučkom glazbom upoznao se u roditeljskom domu, a u osnove harmonije i kontrapunkta uputio ga je otac. Skladateljsko umijeće svladao je zapravo kao samouk, proučavanjem majstorskih djela prihvaćajući najviše od ruskih skladatelja (P. I. Čajkovski, N. Rimski Korsakov, M. P. Musorgski) i E. Griega. Djelovao je i kao dirigent pjevačkih društava »Zvonimir« i »Stjepan Radić«, nastupao kao orguljaš te sudjelovao u radu novoutemeljene (1931) glazbene zadruge »Sklad«, koja je promicala suvremenu hrvatsku glazbu. Ishodište je Duganova skladateljstva folklorna glazba koju je proučavao i preuzimao iz različitih zbirka i zapisa (F. Kuhač, L. Kuba, V. Žganec, F. Lučić i dr.), a dijelom i sâm prikupljao i bilježio. Počeo je skladati još kao gimnazijalac, obrađujući pučke napjeve ponajviše za vokalne, zborne sastave te je za svoga kratkotrajna života ostvario stotinjak zbornih skladba, pretežito na svjetovne tekstove (93) i nekoliko na duhovne. Obrađivao je većinom hrvatske pučke napjeve iz Međimurja, Turopolja, Srijema, Gradišća, zatim napjeve iz Bosne te nekoliko staroslavenskih crkvenih, židovskih, kineskih i ciganskih napjeva. Među zbornim se skladbama prema načinu uporabe pučkih napjeva razlikuju harmonizacije i obradbe. Harmonizacije su mu jednostavnije, kraće skladbe u kojima je pučki napjev naveden doslovce ili nešto slobodnije, mjestimice i uz zanimljivije harmonije, a obradbe su opsegom veće, složenije skladbe s posve slobodnom razradbom napjeva te nose obilježja Duganova osobnog stila. U oblikovanju prevladava tip strofne pjesme. Slog je većinom homofon, no susreće se i vrlo razvijeno polifonično vođenje glasova. Harmonijska se građa često zasniva na starim načinima, što pojedinim skladbama daje biljeg izvorna pučkog izraza. Mnogi su zborovi povezani u cikluse prema načelu kontrasta, a često se i unutar pojedine skladbe izmjenjuju solist i zborni sastav. Među duhovnim zbornim skladbama izdvaja se Staroslavenska misa, šestostavačno veće djelo koje se zvučnim harmonijama, vještim, polifonim vođenjem glasova (fugato u Osama va višnjih) i preglednošću oblika ubraja među najbolje radove te vrste u nas (P. Markovac). Kao izrazito vokalni glazbenik D. je pisao i popijevke za glas i glasovir (16 dovršenih i 6 nedovršenih), među kojima su se najviše izvodile četiri međimurske. Od malobrojnih instrumentalnih skladba vrijedne su glasovirske minijature u zbirkama Međimurske narodne, Bosanske I. i II. te Rondo na dvije mongolske teme. Međimurske narodne su obradbe po stilu bliske B. Bartóku. U osnovnu je nastavu glasovira u nas, autor unio tom zbirkom moderne harmonijske, melodijske i ritmijske postupke, efektnu uporabu paralelnih kvinta i nepripravljenih disonanca, mjestimice linearno kontrapunktično tkivo i elemente politonalnosti. Gudaći Kvartetino za dvije violine, violu i violončelo nema oblik klasičnoga gudačkog kvarteta, već je oblikovan rapsodično, a pojedini su odlomci osnovani na kontrastima pučkih melodijskih motiva, podravskih, bosanskih i međimurskih. No glazbena građa kvarteta ima više vokalno no instrumentalno obilježje. Za isti je sastav skladao i Malu sonatu na dvije kineske pučke teme (1927). U obliku popijevke za bas i orkestar obradio je međimursku narodnu Ljubav se ne trži, a na osobit je način obradio tri narodne pjesme vedra sadržaja (Hvalio se, Je l’ ikoga, Vino piju) povjerivši ih muškim glasovima unisono uz pratnju puhaćih glazbala i timpana. Duganove zborne popijevke, skladane u doba osobitog njegovanja zbornog pjevanja, postale su neizostavnim dijelom repertoara hrvatskih pjevačkih društava, a one najuspjelije — Zahvalnica, Černi oblak (iz ciklusa Gradišćanke), Lepi Juro (iz Jurjevskih), Crnačke (iz suite Iz staroga svijeta, rkp.), Dvije bosanske za mješoviti zbor i Tri bosanske za muški zbor te Šest srijemskih — svrstane su među antologijske vrijednosti hrvatske glazbe.