ELTZ

ELTZ (von Eltz), njemačka plemićka obitelj koja je nazvana prema dvorcu Eltz na donjem toku istoimene rijeke. Spominje se od XII. st. kao jedna od najstarijih njemačkih plemićkih obitelji. Rodoslovno joj je stablo neprekinuto od Petra (XIII. st.), a od njegovih sinova grana se u dvije loze. Vilim je začetnik rübenaške barunske loze koja živi u Njemačkoj, a Elijas kempeniške loze koja u prvoj pol. XVIII. st. stječe posjede u Slavoniji i Srijemu. Obitelj dobiva grofovsku čast 1733, a 1764. ugarski indigenat. Za zasluge u ratu protiv Francuske kralj Karlo VI. (1685–1740) odlučio je da Eltzovima Dvorska komora isplaćuje godišnje 5000 guldena sve dok im se ne nađe primjereno slobodno vlastelinstvo. Grof Johann Ferdinand Kuffstein prodao je 1736. za 175 000 rajnskih guldena vukovarsko vlastelinstvo sinu Hansa Jakoba, Karlu Filipu (umro 1743), nadbiskupu Mainza i njemačkom knezu izborniku. Posjed su činila mjesta Stari i Novi Vukovar, Banovci, Berak, Bogdanovci, Čekovci, Đeletovci, Ilača, Ilinci, Jankovci, Laze, Lovas, Mala Vaška, Mikluševci, Mohovo, Negoslavci, Nijemci, Novak, Opatovac, Oriolik, Petrovci, Slakovci, Svinjarevci, Šarengrad, Tompojevci, Tovarnik i Sotin te prije (1731) priključeno bivše carsko dobro s mjestima Antin, Bobota, Korođ, Pačetin, Tordinci, Trpinja i Vera. Nakon smrti Karla Filipa, koji nikada nije boravio na vukovarskom vlastelinstvu, prema njegovoj oporuci iz 1738. posjed je pripao sinu njegova brata Anselmu Kazimiru Franji Kempenichu (1709–1778), koji je 1738. oženio Josipu Faustinu von Stromberg. Ona mu je u miraz donijela velika imanja u Njemačkoj. Kako je vukovarsko vlastelinstvo bilo u teškim materijalnim i drugim neprilikama, koje su pogoršali katastrofalna epidemija kuge 1742. te mnogi pljačkaši i bjegunci pred zakonom, Anselmo je 1745. pokušao prodati vlastelinstvo, ali nitko nije raspolagao tako golemim iznosom gotova novca. Iste su godine iz vukovarskog posjeda izdvojena mjesta Banovci, Đeletovci, Ilinci, Laze, Oriolik i Slakovci i pripojena Vojnoj krajini. Anselmo je 1749–51. dao sagraditi klasicistički dvorac, dograđivan 1781. te 1811. i 1824. God. 1755. Anselmo, koji se također nije zastalno naselio na posjedu u Vukovaru, daje u zakup na 32 godine, uz godišnju zakupninu od 2000 rajnskih forinti, mjesta Šarengrad, Mohovo, Opatovac, Novak i Lovas Jakobu Pohru de Rosenthal. God. 1771. obdarila je carica Marija Terezija Eltzove »za vjernu službu« vukovarskim posjedom kao neotuđivim i s pravom prvorođenoga muškog potomka na nasljedstvo. Prelazak posjeda u trajno vlasništvo obitelji bio je jak poticaj da mu se posveti primjerena pažnja. Anselma je naslijedio Hugo Filip (1742–1818), koji se oženio Sofijom Terezijom von Waldeck. Baštinio je i posjed Eltville, koji je svojim poznatim rajnskim vinogradima, šumama i lovištima postao uzorom Hugovim slavonsko-srijemskim posjedima, koje se počelo intenzivno obrađivati i unapređivati. Premjeravanje i izradba katastra završena je 1788, pa je iz tog vremena sačuvan velik broj nacrta i karata, od kojih je vrijedan dio pohranjen u Zemaljski arhiv u Budimu. Hugovim je zauzimanjem u Vukovaru 1791. otvorena prva ljekarna, vlasništvo Feliksa Kirchbauma. Kada je 1796. izbila velika epidemija kuge, na Hugovu je pobudu načinjen, po uzoru na njemačke bolnice, plan za izgradnju velike bolnice u Vukovaru, koji nikada nije ostvaren. U njegovo je vrijeme, 1784, obiteljski grb Eltzovih postao dijelom grba grada Vukovara. Njega je naslijedio → EMERIK JOSIP NEPOMUK, poslanik i veliki župan, a ovoga 1844. brat Johan Filip Jakob (1779–1844), koji je umro na putu iz Beča u Vukovar gdje je trebao biti uveden u posjed. Nasljednikom je stoga postao njegov sin Hugo Filip Karlo (1817–1848), koji se 1846. u Požunu oženio groficom Ludvinom Pejačević, sestrom grofa Petra Pejačevića, velikog župana Virovitičke županije. Na Hugov su poticaj vinkovački poduzetnik A. Treyer i osječki strojar Lieber podignuli i 1846. pustili u rad prvi parni mlin u selu Korođ. Umorili su ga srpski vojnici iz Petrovaradina pred njegovim dvorcem 26. X. 1848. Naslijedio ga je brat → KARLO EMERIK IVAN NEPOMUK, koji je znatno unaprijedio imanje i povećao ga 1891. kupnjom posjeda Gaboš i Ada. Njega je 1900. naslijedio sin → JAKOB PETAR AUGUST IVAN NEPOMUK, a nakon njegove smrti 1906. upravu su preuzeli supruga Marija i brat Erwin. Jakobova sestra Ivana udala se za Hinka grofa Khuena Belasija, vlasnika Nuštra i banova brata. Jakobov sin Karlo (1896–1922) završio je pučku školu u Vukovaru, gimnaziju u Osijeku, oženio se kneginjom Sofijom Löwenstein-Wertheim (1900–1982) i posvetio gospodarskim poslovima. U vrijeme I. svjetskog rata pomagao je ranjenike i siročad, a nakon rata ruske izbjeglice. Gradu Vukovaru poklonio je jednokatnu kuću u centru i 11 jutara zemlje za gradilišta. Njegova žena Sofija bavila se spisateljskim radom za djecu i omladinu. Napisala je igrokaz Junakova mladost, posvećen Tomi II. Erdődyju i njegovoj ulozi u sisačkoj bitki 1593, koji je 1934. izveden u Vukovaru. U romanu Die schweigende Königin (1936), opisala je 13 Marijinih prošteništa i svetišta, među njima i Kamenita vrata u Zagrebu. Karlov je sin → JAKOB. Agrarnom reformom nakon I. svjetskog rata Eltzovima su oduzete dvije trećine vukovarskog vlastelinstva. God. 1945. Eltzovima je bez naknade konfiscirana sva imovina u Hrvatskoj, a njihov dvorac – u koji je poslije bio smješten Muzej grada Vukovara – srušili su 1991. velikosrpski agresori.