ANDREIS, Vinko

ANDREIS, Vinko (Andrejčić, Andrejević, Andrijević, Andronicus), otočki biskup (Trogir, 1441 — Rim?, 1523. ili 1524). Potječe iz poznate trogirske obitelji. Postao je član Dominikanskog reda u samostanu Sv. Križa na otoku Čiovu kraj Trogira. Više studije svršio je u Italiji i stekao naslov magistra bogoslovlja. Papa Aleksandar VI imenovao ga je 6. IX 1493. otočkim biskupom, a posvetio ga u Splitu nadbiskup Bartolomej Averoldi zajedno s duvanjskim biskupom Vidom i modruškim Kristoforom. Kako Otočka biskupija u odnosu na Senjsku nikada nije postala samostalno upravno područje i biskupijski su prihodi bili neznatni, A. je dobio druge nadarbine. God. 1504. postao je komendarni opat Sv. Jurja kod Senja, a 1515. Sv. Nikole u Otočcu. Iste godine obdario ga je kralj Vladislav II Jagelović nekim posjedima kod Senja, a 1517. uveden je u posjed trogirskog kanonikata, arhiđakonata i primicerijata. Kao predsjednik bratovštine u Hrvatskom zavodu Sv. Jeronima u Rimu spominje se 1514. i 1520. Neko vrijeme uživao je kanoničku nadarbinu u Splitu koje se zajedno s prebendom Sv. Katarine izvan trogirskih zidina odrekao 1523. Nakon te godine nema mu više spomena u dokumentima. — U sporu što ga je 1501. imao sa senjskim biskupom Jakovom Blažiolovićem A. je uspio Otočkoj biskupiji osigurati neke ovlasti i prihode. Oba se biskupa tada sporazumješe da se poslije Andreisove smrti Otočka biskupija punopravno sjedini sa Senjskom, što je na Blažiolovićevu molbu 1502. potvrdio i kralj Vladislav II. No 13. rujna 1513. izdao je papa Lav X dekret kojim Otočku biskupiju – spominjući je kao komendu ostrogonskog nadbiskupa – uz neka ograničenja pridružuje Senjskoj biskupiji. Unatoč tome, A. je imao naslov otočkog biskupa sve do 1521. Sačuvano je njegovo pismo mletačkoj vladi od 6. X 1494. u kojem izvješćuje o teškim prilikama u Hrvatskoj nakon krbavskog razboja i moli za pomoć. Ujedno spominje da će krenuti u Rim, po svoj prilici kao poslanik Bernardina Frankapana, kojega je odgovarao od nauma da se preda Turcima. God. 1515. imenovao ga je papa Lav X svojim povjerenikom za Ilirik i poslao po njemu u Hrvatsku pomoć u hrani, oružju i novcu. — I. Lucić ubraja ga među znamenite ličnosti grada Trogira, a P. Bembo u pismima što ih je u ime pape Lava X slao kralju Vladislavu II i banu Petru Berislaviću naglašava njegove vrline i sposobnosti.