ERAK, Petar

ERAK, Petar, pedijatar (Vela Luka, 4. VIII. 1915 — Zagreb, 12. XII. 1977). U Zagrebu je završio gimnaziju 1934. i studij medicine 1940. Od kraja 1941. radi kao asistent na Klinici za dječje bolesti u Zagrebu, gdje specijalizira pedijatriju. God. 1948–49. boravi kao stipendist WHO na pedijatrijskim klinikama u Parizu, gdje mu je, nakon što je obranio tezu o patogenezi i terapiji lipoidne nefroze, dodijeljen naslov asistenta-stranca. Usavršavao se također u Centru za tuberkulozni meningitis u Firenci. Po povratku u Zagreb 1949. na Dječjoj je klinici uz K. Pansinija jedan od suosnivača Streptomicinskog centra za liječenje tuberkuloze dječje dobi napose tuberkuloznog meningitisa. God. 1953, nakon habilitacije za naslovnog docenta zagrebačkoga Medicinskog fakulteta radom o neuroendokrinoj patogenezi lipoidne nefroze, preuzima vodstvo dijela Klinike za dječje bolesti smještenog na Rebru, gdje organizira neurološki odjel i centar za endokrinologiju. God. 1955. izabran je za sveučilišnog docenta, 1960. za izvanrednog, a 1965. za redovitog profesora. Kad se Klinika za dječje bolesti, nakon smrti N. Skrivanelija 1962. podijelila na dvije klinike, postaje doživotnim predstojnikom Dječje klinike na Rebru i predsjednikom pedijatrijske katedre. Napisao je prve radove u našoj literaturi o liječenju tuberkuloznog meningitisa streptomicinom te je zajedno s otorinolaringologom S. Podvincem prvi uveo bronhoskopiju kao dijagnostičku i terapijsku metodu u bolesnika s dječjom tuberkulozom. Također je na području pulmologije dao vrijedne priloge radovima o tranzitornim seropozitivnim plućnim infiltratima te iznio vlastitu metodu imunološkog liječenja bronhalne astme. Postavio je tezu o neuroendokrinoj patogenezi lipoidne nefroze. Proučavao je patogenezu, kliniku i terapiju poliomijelitisa te je zajedno s fizijatrom O. Plevkom uveo liječenje dječje paralize spinalnom galvanizacijom. Od 1951. prvi je razvijao pedijatrijsku neurologiju u ondašnjoj Jugoslaviji, proučavajući epilepsiju i konvulzivne krize u dječjoj dobi, ulogu izoimunizacije u nastanku konatalnih hipotonija, cerebralnu dječju kljenut, subakutni sklerozirajući leukoencefalitis. S područja endokrinologije dao je vrijedne priloge problematici kongenitalnog miksedema ukazavši prvi u medicinskoj literaturi na pojavu osteopetroze tijekom te bolesti. Proučavao je također dijabetes insipidus, istraživao metabolizam aminokiselina kod heredodegenerativnih oboljenja, obrađivao je metaboličke acidoze. Kao istaknuti socijalni pedijatar sudjelovao je u stvaranju kriterija za evidenciju, kategorizaciju i rehabilitaciju djece ometene u psihofizičkom razvoju. Sudjelovao je također u rješavanju prioritetnog problema naše zdravstvene službe – u suzbijanju pobola i pomora dojenčadi i male djece, posvećujući posebnu pozornost prehrani zdrave i bolesne djece. Surađivao je u periodicima Liječnički vjesnik (1949, 1951–52, 1954), Tuberkuloza (1950, 1952), Bulletin de la Société de bronchoesophagie et de gastroscopie de langue française (Pariz 1951), Bulletin de l’Association des médecins de langue française de Canada (Montreal 1952), Medicinski glasnik (Beograd 1952), Acta psychiatrica et neurologica Scandinavica (København 1953), Radovi Medicinskog fakulteta u Zagrebu (1954), Archives françaises de pédiatrie (Pariz 1955), Jugoslavenska pedijatrija (1959, 1964–65, 1967–69, 1971–72), Arhiv za zaštitu majke i djeteta (1965), Československa pediatrie (Prag 1965), Pharmaca (1965), Archives de l’Union médical balkanique (Bukurešt 1967), Neuropshijatrija (1972). Bio je i nastavnik na zagrebačkom Stomatološkom fakultetu. Organizirao je i vodio Zavod za talasoterapiju u Dječjem selu kraj Makarske. Pokrenuo je 1962. stručne sastanke hrvatskih pedijatara, bio je predsjednik Pedijatrijske sekcije Zbora liječnika Hrvatske i Udruženja pedijatara Jugoslavije (1963–67) te glavni urednik Jugoslavenske pedijatrije (1962–77).