Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

ERDŐDY, Petar II (Erded, Erdeodij, Erdeody, Erdeudi, Erdeudy, Erdewd, Erdewdy, Erdöd; Petrus, Petter de Eberau), hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban (?, o. 1504 — Jastrebarsko, 26. IV. 1567). Sin Petra I. i Sare Bánffy od Lendave. Od 1547. potpisivao se kao kraljev dvorjanik (aulae suae maiestatis familiaris; 1550. sacrae regie maiestatis aulicus), a od 1562. ima titulu kraljevskog savjetnika. God. 1541, povjerava otac, zbog bolesti, njemu i njegovoj prvoj ženi Margareti Tahy (umrla prije 1556) upravu nad obiteljskim posjedima. Od 1542–49. sukobljavao se sa zagrebač-kim Kaptolom (prisvajanje desetine, naseljavanje kmetova na kaptolskim posjedima, rušenje kaptolskih mlinova na Savi). Za turskih osvajanja u kolovozu 1545. izgubio je vlastelinstvo i grad Moslavinu te druge posjede u Križevačkoj županiji, a kmetove je preselio na obiteljske posjede Erdődyjevih u ugarskoj županiji Vas, Monyorókerék (područje današnjeg naselja Eberava u Gradišću) i Vörösvár (njemački Rothenthurm, područje današnjeg naselja Vasvörösvár). God. 1550. započela je pobuna plemićkih bratstava Draganića i Domagovića, koju je slomio 1556, a 1560. ugušena je pobuna u seoskim općinama Desinec i Ladanje na jastrebarskom vlastelinstvu. Na cesargradskom vlastelinstvu sukobljavali su se on i njegovi službenici sa službenicima tridesetnice i ometali svaki nadzor trgovine i prometa (1552–56). E. i N. Zrinski sklopili su 1557. ugovor o zamjeni posjedâ Zrinskoga (vlastelinstva Vrbovec—Rakovec i Medvedgrad) za posjede Erdődyja u Ugarskoj; E. je u veljači 1557. zamijenio grad i posjed Medvedgrad za neke posjede A. Gregorijanca kraj Rakovca. Kralj Ferdinand I. potvrdio je Erdődyju 1559. vlasništvo posjedâ u Hrvatskoj (Cesargrad, Okić, Lipovac, Jastrebarsko, Želin, Hrastilnicu i dr.; potvrdu za vlastelinstvo Vrbovec—Rakovec dobio je 1561). God. 1560. ustupio mu je kralj svoja prava na posjede njegova oca Petra I, a on je od Petra iz Herešinca kupio posjed Kerestinec podno Okića. Jedno od njegovih sjedišta 1560-ih bio je i dvor u Radakovu (Radekovu) kraj Klanjca. God. 1562. naselio je Hrvate iz Bihaća u Zdenčini, Rakovu Potoku i Hrvatima (Horvatima) na okićkom vlastelinstvu te oslobodio svih kmetskih obveza svoje kmetove Ivančiće na posjedu u Dvorjanima (Ivančić sela) na jastrebarskom vlastelinstvu. Iduće je godine potvrdio povelju Ivaniša Korvina iz 1495, potvrdu povelje kralja Bele III (IV) iz 1257. o pravima i slobodama građana Jastrebarskog; u posebnoj klauzuli E. ih je oslobodio svih davanja uz uvjet da otvore svratišta za putnike i trgovce i prodaju vino s jastrebarskog vlastelinstva. Sudjelovao je i u protuturskom ratovanju. God. 1545. ratovao je pod zapovjedništvom bana Nikole Zrinskog, a 1552. kao kapetan krajiške vojske razorio je turske posjede Gradišku na Savi i Veliku (Kraljevu Veliku). Vrhovni kapetan I. Ungnad povjerio mu je 1554. obranu Kostajnice i Novigrada na Uni, gdje je zapovjednik i 1555. Pošto se Zrinski 1556. odrekao banstva, banom je postao E. i u bansku čast bio uveden na Hrvatskom saboru 7. III. 1557. Tada su donesene i odluke o obrani zemlje i utvrđivanju, popravku i gradnji utvrda. U travnju 1558. potukao je s generalom I. Lenkovićem Turke koji su bili napali Hrastovicu. Protiv Turaka ratovao je i u proljeće 1562. i pobijedio ih kraj Slatine. Iduće je godine predvodio hrvatske plemiće na krunidbu Maksimilijana II. God. 1565. pobijedio je Turke kraj Obreške pri Ivanić Kloštru, a kralj ga je nagradio grofovskim naslovom (grb je nešto izmijenjen). Za opsade Sigeta 1566. priječio je slanje turskih pojačanja, porazio Turke kraj Novigrada na Uni te napao Požegu. E. je bio sklon protestantizmu; 1563. pozivao je protestantske propovjednike na svoje posjede i pomagao širenje knjiga tiskanih u hrvatskom prijevodu u Urachu; knjige je primao Ivan Drenovački, upravitelj Erdődyjeve kapetanije u Metliki. O tome se E. i dopisivao s Ungnadom (15. I. i 10. XII. iste god.; objavio I. Kostrenčić). God. 1563. S. Konzul Istranin posjetio je Erdődyja u Želinu, gdje je E. bio okupio više učenih ljudi radi prevođenja Biblije na hrvatski jezik. U Jastrebarskom je utemeljio prebendu uz kapelicu sv. Petra (uza staru župnu crkvu) u kojoj je bio i pokopan. Ta je kapelica srušena, a njegov nadgrobni spomenik uzidan je u zid nove župne crkve sv. Nikole (građena 1771–76; natpis s nadgrobnog spomenika objavio V. Klaić). Poslije njegove smrti obiteljskim posjedima upravlja njegova druga žena Barbara Alapić, koja je bila i skrbnicom njihove maloljetne djece.

LIT.: I. Kostrenčić: Urkundliche Beiträge zur Geschichte der protestantischen Literatur der Südslaven in den Jahren 1559–1565. Wien 1874. — T. Smičiklas: Poviest hrvatska, 2. Zagreb 1879, 51, 56, 60. — R. Lopašić: Spomenici Hrvatske krajine, 3. Zagreb 1889, 354. — I. Bojničić: Kraljevske darovnice odnoseće se na Hrvatsku. Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, 7(1905) 2, str. 271, 273–274; 8(1906) 1, str. 10; 2, str. 116, 118–119, 126–127. — Lj. Ivančan: Potomci plemena Ake. Ibid., 7(1905) 1, str. 76. — F. Bučar: Povijest hrvatske protestantske književnosti za reformacije. Zagreb 1910. — S. Širola (Z. J.): Grad Kerestinec. Prosvjeta, 19(1911) 15, str. 465. — F. Šišić: Hrvatski saborski spisi, 2–4. Zagreb 1915–1917. — E. Laszowski (E. L.): Grobnica bana Petra Erdőda u Jastrebarskom. Novosti, 20(1926) 19. XII, str. 11. — N(E!). Laszowski: Kako su Ivančići u Dvorjanima postali »plemići« bana Petra Erdöda. Vjesnik Kraljevskog državnog arkiva u Zagrebu, 7(1937) str. 157–160. — F. Šišić: Pregled povijesti hrvatskoga naroda. Zagreb 19623. — V. Klaić: Povijest Hrvata, 5. Zagreb 19732, 211, 214, 216–217, 238–240, 252–253, 259, 267–272, 275–283, 286–288, 294–299, 302, 306, 308, 311, 320, 322–324, 333, 335–336, 647, 664.
 
Tatjana Radauš (1998)