ERJAVEC, Fran

ERJAVEC, Fran, zoolog i pisac (Ljubljana, 4. IX. 1834 — Gorica, 13. I. 1887). Gimnaziju završio u Ljubljani 1855, a studij kemije i prirodopisa na Filozofskom fakultetu bečkog Sveučilišta 1859. Kao profesor prirodnih znanosti službovao u Austriji, Hrvatskoj i Sloveniji. God. 1859–60. bio asistent na realnoj gimnaziju u Gumpendorfu i prefekt Terezijanske akademije. Od 1860. do 1871. profesor je na realci u Zagrebu. Tijekom jedanaest godina boravka u Zagrebu proputovao je radi geoloških, zooloških i botaničkih istraživanja, gotovo cijelu Hrvatsku. God. 1871. prelazi u realnu gimnaziju u Gorici. Po osnutku zagrebačkog Sveučilišta 1874, imenovan je 1875. profesorom zoologije na Mudroslovnom fakultetu, ali se ubrzo nakon položene prisege vratio u goričku gimnaziju, gdje je ostao do kraja života. — Glavno područje njegova znanstvena rada bila je zoologija, a najviše je istraživao mekušce, osobito puževe i objavio vrijedne malakološke rasprave (Slavonija u malakologičnom pogledu, Rad JAZU, 1875, 31; Die malakologischen Verhältnisse der gefürsteten Grafschaft Görz im österreichischen Küstenlande, Gorica 1877). Posljednjih godina života proučavao je i ribe Primorja te započeo pisati Zoologičke črtice s kvarnerskih otokov. Sastavljao je i prevodio na slovenski školske udžbenike s područja kemije i biologije. Napisao je knjigu Naše škodljive živali v podobi in besedi (1880–82) i ostavio nedovršenu prvu zoološku knjigu na slovenskom Domače in tuje živali v podobah (1868–73). Zajedno s Ivanom Tušekom utemeljio je slovensku prirodopisnu terminologiju, napravio popis nazivlja prirodnih struka za rječnik Maksa Pleteršnika i pomagao B. Šuleku pri izradbi Rječnika znanstvenog nazivlja (Zagreb 1874/75). Bavio se i beletristikom; pisao je novele, pripovijetke, crtice o životu životinja, humoreske i putopise. Surađivao je u slovenskim periodicima: Vaje (Ljubljana 1854), Slovenska koleda (Celovec 1859), Slovenski glasnik (Celovec 1859–63), Koledar Družbe sv. Mohora (Celovec 1865, 1886–87), Zvon (Beč 1877–79) i dr. Neke su Erjavčeve proze prevedene na hrvatski; u Danici ilirskoj 1864. u nastavcima je izlazio Tomšićev prijevod njegove pripovijesti Husari na Polici. Većinu proza namijenio je djeci i mladeži; težeći pouci i zabavi E. je svakodnevne teme osvjetljavao slikama iz prirode, a prirodoznanstvenim crticama pridavao je lirski i simbolični, katkada i humoristični ton potvrdivši se jednim od začetnika slovenske dječje književnosti. Bio je član belgijskoga malakološkog društva (Société malacologique de la Belgique) od 1870. i dopisni član JAZU od 1875.