Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

ESTERHÁZY (Eszterházy), ugarska velikaška obitelj podrijetlom iz plemena Salamon, koje je imalo posjede na području današnjega Velikoga žitnog otoka istočno od Bratislave. Grana plemena iz koje je potekla obitelj E. nosila je od XV. st. prema istoimenom posjedu pridjevak »de Zerház« iz kojeg se razvilo obiteljsko ime (u latinskim dokumentima Esterhaz, Esterhazi, Esterhazij). Prvi poznati predak obitelji bio je Nikola »de genere Salamon« (spominje se 1242–48), a u XV. st. njegov prapraunuk zabilježen je kao Blaž »de Salamonwatha dictus de Zerház«, a Blažev sin kao Ladislav »de Ezterház«. Ladislavov unuk Benedikt »Ezterház de Galántha« (spominje se 1508–53) nosio je pridjevak po dvoru i posjedu Gálanta (dvor, danas u Slovačkoj, postoji), koje je stekao ženidbom s Ilonom Bessenyei; pridjevak »de Galántha« nosili su svi članovi obitelji. Njegov suvremenik Stjepan Ezterház i F. Jožefić, senjski biskup, pribivali su 1522. na državnom saboru u Nürnbergu kao poslanici kralja Ludovika II. caru Karlu V. Tri glavne grane obitelji utemeljili su sinovi Benediktova sina Franje (1532–1604), velikog župana ugarske županije Sopron. Grana, koju je utemeljio sin Nikola (1582–1645) imala je matični posjed Fraknó (darovnica kralja Ferdinanda II. Nikoli 1622); matični posjed grane, koja je potekla od Nikolina brata Danijela (1580–1654) bio je Csesznek, a Zólyom i Dobronyiva matični su posjedi grane potekle od trećeg brata Pavla (1581–1641). Sva trojica s četvrtim bratom Gabrijelom (umro 1618 — grana mu izumire 1670. s njegovim sinom Vukom), dobila su 1614. od kralja Matije potvrdu plemstva s titulom barunâ od Gálanthe, koju je već 1613. dobio najstariji brat Nikola, dobivši 1626. i naslov nasljednoga grofa od Frakna. On je kao ugarski palatin (1625–45) imao udjela u javnom životu Hrvatske. Dana 16. XII. 1628. izdao je dokument kojim se uređuju odnosi krapinskog trgovišta i vlastelinstva (vlastelini ban Ž. Erdődy i obitelj Keglević). U prosincu iste godine obavijestio je Hrvatski sabor o odlukama oktavalnog suda i vrhovnoga kraljevskog suda u Požunu da se posjedi u Slavoniji, koji su pripadali hrvatskom plemstvu prije turskih osvajanja, a tada bili naseljeni Vlasima, vrate prvotnim vlasnicima. U veljači 1629. Hrvatski sabor moli palatina da se zauzme u Ferdinanda II. za konačno rješenje vlaškog pitanja. Nikola je bio i sudac Kumanâ, veliki župan ugarskih županija Zólyom i Bereg, kraljevski savjetnik i vitez Zlatnog runa. Dokumente njegova arhiva za god. 1606–45, među kojima i dopisivanje s budimskim pašama dok je bio palatin, priredio je za tisak i tiskao Ludwig Fekete (Türkische Schriften aus dem Archive des Palatins Nicolaus Esterházy 1606–1645, redigiert von —, im Auftrage des Fürsten Paul Esterházy. Budimpešta 1932). Više dokumenata odnosi se na Koprivnicu, Karlovac, Grabrovnicu kraj Bjelovara, Žabljak kraj Križevaca, Viroviticu, Požegu i Osijek. Nikolin sin iz prvog braka s Uršulom Držanić, Stjepan (umro 1641. ili 1642), kapetan utvrde Pápa, tražio je 1628. da mu se vrate posjedi majčine obitelji, izumrle u muškom koljenu, u Slavoniji (područje Topolovca i Rovišća). Njegov je brat Pavao (1635–1712), iz očeva drugog braka s Kristinom Nyáry, od 1681. ugarski palatin, a 1687. dobiva kneževski naslov. Bio je prijatelj znanosti i umjetnosti i nabožni pisac. Jedno od njegovih sedam tiskanih djela Az Boldogsagos Szüz Mária Szombattya (s. l. 1691; 11 izd. do 1889) dala je prevesti na hrvatski i tiskati o svom trošku Marija Magdalena Drašković pod naslovom: Sobotni kinč blažene Device Marije ali Pobožnost za sobotne vsega leta dneve (Zagreb 1696; preveo, prema predgovoru, neki isusovac; J. Szinnyei spominje još jedan hrvatski prijevod tiskan s. l. 1859). P. Vitezović Ritter posvetio je Pavlu više anagrama (zbirka Fata et vota sive Opera anagrammaton. Beč 1699, 248–251, 335; 382, 392). U Zbirci rijetkosti NSK čuvaju se pisma koja su mu 1708. pisali Ferenc II. Rákóczy i Miklós Bercsény (sign. R 3566c). Umro je u Željeznom (Eisenstadtu) 26. III. 1712. Njegov sin Nikola Antun (umro 1695) bio je od 1681. ostrogonski kanonik, a od 1688. kninski naslovni biskup. Objavio je Principis in Deum Pietas et Populi in Principiem aut prima regnorum felicitas (Beč 1672) i Encomia Magnae, Dignitatis, Statusque Ecclesiastici (Trnava 1690, 16952). Brat palatina Pavla, Franjo (1641–1685), konjanički general i veliki župan ugarskih županija Zala i Somogy bio je otac → JOSIPA, hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog bana, čiji je sin Josip (umro 1759), generalmajor i štabni oficir, izdao Regulament und unumänderlich gebräuchliche Observations –Punkten sowohl im Militär–Ceremoniel als oeconomicis (s. l. 1747). Nasljeđene posjede u Križevačkoj županiji (Rasinja i Slanje s Križovljanom) proširio je kupnjom dijela vlastelinstva Kuzminca i posjeda Grbaševca (1749) od Marije Josipe Makar, udovice Emerika Dessőffyja. God. 1752. dao je Rasinju u zakup Antunu Špišiću, 1754. sve je posjede na tom području prodao grofu Jurju V. Leopoldu Erdődyju. Veći broj dokumenata o Rasinji i Slanju (1517–1813. i 1730–50) čuva se u Arhivu obitelji E. (Acta Croatica) u Mađarskom državnom arhivu u Budimpešti. Nakon što je njegov otac Josip položio bansku čast (1741), jedan od kandidata za novog bana bio je banov brat Franjo (umro 1755 — B. A. Krčelić), tada konjanički general, potom maršal i tavernik za Ugarsku (od 1746). Utemeljitelj ogranka Cseklés grane Fraknó bio je njegov sin Franjo (1715–1785); od 1741. član ugarske delegacije u zajedničkom ugarsko-hrvatskom saboru u Požunu; 1760–70. veliki župan ugarske županije Moson, a bio je i kraljevski komornik i savjetnik. Potkraj studenog 1762. postaje kancelarom Ugarske dvorske kancelarije u Beču. God. 1783. imenovao ga je kralj Josip II. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskim banom; u bansku čast — koju je obnašao do srpnja 1785 — uveo ga je 20. X. 1783. kraljev povjerenik i zagrebački biskup J. Galjuf na zasjedanju Hrvatskog sabora, na kojem ga hrvatski staleži biraju za kapetana Kraljevine (Josip II. potvrdio je izbor 5. XI) i izabiru poslanstvo koje će mu predati bansko žezlo i zastavu. Tada je tiskana prigodna pjesnička zbirka (A. Hoffman: Componimenti poetici… Zagreb 1783). Dok bi u Beču obavljao kancelarske dužnosti, u Hrvatskoj ga je zastupao banski namjesnik Franjo Szechenyi. Umro je u Beču 7. XI. 1785. Unuk njegova brata Nikole (1711–1764), kraljevskoga komornika i savjetnika te velikog župana ugarske županije Saros, bio je Nikola Ivan (1775–1856). — Od Danijela (1580–1654), brata palatina Nikole, potječe grana s matičnim posjedom Csesznek, koji je 1686. dobio njegov sin Ivan (1627–1690), kapetan utvrde Csesznek, kraljevski komornik, general, zapovjednik u Raabu i vojni podzapovjednik za područje Dunava; 1683. dobiva grofovski naslov. Ivanov brat Emerik (umro 1670), husarski kapetan, bio je otac → EMERIKA, zagrebačkog biskupa i ostrogonskog nadbiskupa, i Gašpara (umro 1723), kapetana Legrada (I. Nagy; u popisu se legradskih kapetana J. Hallera ne spominje). On je imao u zakupu dobro Zagrebačke biskupije Biškupec kraj Varaždina, koje su posjedovali i njegovi sinovi Juraj (1677–1734), kraljevski tajni savjetnik i veliki župan ugarske županije Fejér, i Ivan (umro također 1734). Iz te je grane i Ladislav Pavao (umro 1799), sin Adama i Elizabete Berényi (Szinnyei; Nagy ga nije uvrstio u genealogiju). God. 1746. ušao je u Pavlinski red. Školovao se u Rimu (Collegium Germanicum) i stekao doktorat bogoslovlja. Bio je 1761–67. provincijal mađarske pavlinske redodržave, od 1769. general Reda, od 1776. prepošt Kaptola u Vácu, a od 1780. pečujski biskup. Prigodom ustoličenja posvetila mu je hrvatska pavlinska provincija prigodnicu Applausus festis honoribus… (Zagreb 1780). Ladislav Pavao je bio i crkveni pisac. — Kazimir (umro 1819) iz grane s matičnim posjedom Zólyom (u vlasništvu obitelji do 1804) bio je vlasnik vlastelinstva Darde u Baranji. U istoimenom naselju dao je sagraditi klasicistički dvorac (1813), koji je teško oštećen u ratu 1991. Posjed je naslijedio njegov unuk Kazimir Nikola (rođ. 1805), sin Ivana Nepomuka Kazimira; Danijel (rođ. 1843), sin Kazimira Nikole, bio je doktor prava, a na poč. XX. st. više ne posjeduje Dardu. U župnoj crkvi sv. Ivana Krstitelja u Dardi na bakrenoj kupoli krstionice urezan je grb obitelji E. — Arhiv obitelji čuva i zbirku dokumenata obitelji Frankapan Slunjski. Rukom oslikani grb obitelji E. nalazi se u grbovniku Insignia viginti familiarum Hungariae (Zbirka rijetkosti NSK, sign. R 4338).

LIT.: Obitelj. — J. V. Sonntag: Heraldischer Schmuck des Hauses Esterházy. Croatia, 3(1841) 21. XII, str. 409–410. — Genealogisches Taschenbuch der deutschen gräflichen Häuser. Gotha 1847, 189; 1912, 286. — I. Nagy: Magyarország családai czímerekkel, 4. Pest 1858, 80–100. — C. Wurzbach: Biographisches Lexikon des Kaiserthums Oesterreich, 4. Wien 1858, 89–108. — J. Szinnyei: Magyar írók élete és munkái, 2. Budapest 1893, 1447–1460. — I. Bojničić: Der Adel von Kroatien und Slavonien. Nürnberg 1899, 45. — J. Karácsonyi: A Magyar nemzetségek a XIV. század közepéig, 3. Budapest 1901, 24, 26, 29–30. — F. Šišić: Iz arkiva u Željeznom. Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, 7(1905) 2, str. 137. — A. Cuvaj: Građa za povijest školstva kraljevinâ Hrvatske i Slavonije, 1–2. Zagreb 1910. — J. Haller: Légrad története. Eszék 1912, 46, 49, 51–54, 87–90. — F. Šišić: Hrvatski saborski spisi, 5. Zagreb 1918. — B. A. Krčelić: Annuae ili historija 1748–1767. Zagreb 1952. — Zaključci Hrvatskog sabora, 1–12. Zagreb 1958–1980. — D. Mladinov i Š. Habunek-Moravac: Tri baranjska dvorca. Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske, 13(1964) 5, str. 151–153. — Magyar életrajzi lexikon, 1. Budapest 1967, 448–451. — M. Vanino: Isusovci i hrvatski narod, 1. Zagreb 1969. — J. Adamček: Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja XVII stoljeća. Zagreb 1980. — Isti: Ludbreg i njegova okolica u doba feudalizma. Ludbreg (zbornik). Ludbreg 1983, 91–92. — L. Berényi: Domini de Salamon — Watha dicti Zyrház de genere Salamon. Der Ursprung der Familie Esterházy und ihre frühzeitliche Geschichte. Die Fürsten Esterházy. Magnaten, Diplomaten und Mäzene (katalog izložbe). Eisenstadt 1995, 21–45. — Stjepan. — V. Klaić: Povijest Hrvata, 4. Zagreb 19732, 358. — Nikola (1582–1645). — F. Barjaktarević: Esterhazijevi turski spisi o Jugoslaviji, naročito o Bačkoj (poč. 17. veka). Glasnik Istoriskog društva u Novom Sadu, 1932, V/3, str. 342–357. — Franjo (1715–1785). — T. Smičiklas: Poviest hrvatska, 2. Zagreb 1879, 359. — V. Klaić: Hrvatski sabori do godine 1790. Zbornik Matice hrvatske. Zagreb 1925, 308–309. — Hrvatske kraljevinske konferencije, 4. Zagreb 1992. — Ladislav Pavao. — A. Sekulić: Ugarska velikaška obitelj Esterházy u hrvatskoj povijesti. Kaj, 25(1992) 5/6, str. 52. — Nikola Ivan. — J. Horvat: Kultura Hrvata kroz 1000 godina, 2. Zagreb 1980, 119.
 
Tatjana Radauš (1998)