FABKOVIĆ, Jerko

FABKOVIĆ, Jerko, slikar (Zagreb, 15. V. 1901 — Zagreb, 22. IV. 1974). U Zagrebu 1920. maturirao i upisao se na Umjetničku akademiju (B. Čikoš Sesija, V. Becić) te 1926. diplomirao. God. 1922–24. studirao povijest umjetnosti u H. Wölfflina u Münchenu. Predavao likovni odgoj u srednjoj školi u Zagrebu, gdje je stvarao u skrovitosti mnogobrojne crteže i studije pokreta, uljene slike, akvarele i pastele. Zaokupljen klasicizmom, sklon naglašenu crtežu i zagasitim bojama, a pod utjecajem simbolizma i monumentalizma hrvatske likovne moderne (M. Rački, I. Meštrović, J. Kljaković) te Becića i Michelangela, svoj izraz razvija u okvirima neoklasicizma. Slika i crta u velikim formatima figuralne kompozicije pretežno mitološkog i biblijskog sadržaja, aktove i portrete (Majka i dijete, 1923; Proljetni akordi, 1927; Lirika, 1929; Prorok Daniel, 1929; Dafnis s učiteljicom ljubavnih umijeća, 1930; Vizija, 1931; Beskućnici, 1972). Između 1929. i 1933. crta goleme predloške za neizvedeni ciklus fresaka u crkvi sv. Blaža u Zagrebu. Realistički oblikuje monumentalne erotizirane biblijske likove (Magdalena pred Kristom; Jona; Adam i Eva). Slika i krajolike (Rukav Save, 1937; Sljeme, 1950), mrtve prirode (Breskve, 1935) i portrete manjeg formata. Ističu se autoportreti iz 1920-ih (Autoportret u papučama, o. 1923; Autoportret, 1927). Izlagao je na izložbama ULUH-a (1954, 1955, 1970, 1972, 1977), a samostalne izložbe održane su mu tek posmrtno (Zagreb 1982, 1994, 1995; Velika Gorica 1993).