Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

ANDRIĆ, Ivo, književnik (Travnik, 9. X 1892 — Beograd, 13. III 1975). Sin Antuna i Katarine, rođ. Pejić. Osnovnu školu polazio je u Višegradu (1899–1903), gimnaziju u Sarajevu (1903–1912). Kao gimnazijalac postao je još prije balkanskih ratova prvi predsjednik Srpsko-hrvatske napredne organizacije tzv. nacionalističke omladine. Prilikom procesa Pjanić — Ljubibratić nekoliko je puta pozivan na policiju i sud. Studirao je slavenske književnosti i povijest u Zagrebu (1912/1913) te u Beču i Krakovu (1913/1914). Rat ga zatječe u Splitu na liječenju i tu je 1914. zatvoren. Godinu dana proveo je u zatvorima Šibenika i Maribora, a 1916. interniran je u Ovčarevo kraj Travnika, zatim do lipnja 1917. u Zenicu. U studenom iste godine došao je u Zagreb gdje je oslobođen vojske. Tu je živio i djelovao do listopada 1919. Bio je član Odbora za ishranu gladne bosanske djece, a od listopada 1918. do ožujka 1919. radio je u Sekciji za organizaciju i agitaciju Narodnog vijeća SHS. U rujnu 1919. imenovan je sekretarom u Ministarstvu vjera te odlazi u Beograd, gdje prelazi na rad u Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine SHS. Diplomatsku karijeru započeo je kao pisar u poslanstvu pri Vatikanu 1920. U listopadu 1921. postao je vicekonzul Generalnog konzulata u Bukureštu, zatim u Grazu (do kraja 1923, kad privremeno prekida rad u diplomaciji). Tamo je slušao predavanja iz slavenske filologije, povijesti i filozofije te je 1924. obranio doktorsku tezu Die Entwicklung des geistlichen Lebens in Bosnien unter der Einwirkung der türkischen Herrsahaft. God. 1924. opet je u diplomatskoj službi; 1926. radi u Generalnom konzulatu u Parizu, 1928. je sekretar poslanstva u Madridu, 1929. premješten je u Bruxelles, a početkom 1930. je sekretar Stalne delegacije Kraljevine Jugoslavije u Ženevi. God. 1937. postao je pomoćnik ministra u Ministarstvu vanjskih poslova u Stojadinovićevoj vladi, a 1939. izvanredni poslanik i opunomoćeni ministar u Berlinu gdje je ostao sve do 6. IV 1941, kad se na vlastiti zahtjev vratio u okupirani Beograd. Tu je i umirovljen. Poslije oslobođenja bio je narodni poslanik u Skupštini BiH i u Saveznoj narodnoj skupštini. Odlikovan je Ordenom zasluga za narod I reda, Ordenom Republike sa zlatnim vijencem i Ordenom junaka socijalističkog rada. Bio je predsjednik Udruženja književnika Srbije (1945, 1954) i predsjednik Saveza književnika Jugoslaije (1946–1952), redoviti član SANU (od 1946), dopisni član JAZU u Zagrebu (1951) i SAZU u Ljubljani (1953) te počasni doktor univerziteta u Sarajevu (1962), Krakovu (1964) i Beogradu (1972). Za književni rad dobio je mnogobrojne nagrade, među njima i nagradu Saveza književnika Jugoslavije za životno djelo (1956), Nobelovu nagradu za književnost (1961) te Nagradu AVNOJ-a (1967). — U književnosti se javio pjesmom u prozi U sumrak (Bosanska vila, 1911, 18). Počeci Andrićeva književnog rada vezani su uz hrvatsku sredinu pa je prve pjesničke i prozne radove tiskao pretežno u hrvatskim časopisima. Sa šest pjesama zastupljen je u antologiji Hrvatska mlada lirika (1914). Zajedno s N. Bartulovićem, V. Ćorovićem i B. Mašićem pokrenuo je i uređivao časopis Književni jug (1918 do 1919). Prve dvije knjige tiskao je u Zagrebu. Od 1919. djeluje isključivo u Beogradu. Uz poeziju meditativno-ekspresionističkog tona, piše recenzije (književne, kazališne i likovne), eseje, kritičke članke, prevodi sa slovenskog (O. Župančič, J. Murn, F. Levstik i dr.) i iz svjetske književnosti (A. Strindberg, W. Whitman, L. Pirandello), objavljuje putopise, pripovijetke i romane s psihološkom karakterizacijom likova i ostvarenjem autentičnih afmosfera, ambijenata i filozofije, uglavnom drevne Bosne. Takva je i prva njegova pripovijetka Put Alije Đerzeleza (1920). Nastavio je pripovjetkama i esejima u kojima ga također zaokuplja povijesna, legendarna i mitska tematika. God. 1945. javio se i romanima, povijesnim kronikama (Na Drini ćuprija i Travnička hronika) te romanom s tematikom iz suvremenog građanskog života (Gospođica). Poslije toga objavio je nekoliko zbirki pripovijedaka i eseja među kojima se po tehnici pripovijedanja izdvaja Prokleta avlija (1954). Svoje tekstove objavio je u mnogim publikacijama, među njima i hrvatskim: Vihor (1913, 1914); Hrvatska rieč (1914), Hrvatski pokret (1914), Književne novosti (1914), Savremenik (1914), Glas Slovenaca, Hrvata i Srba (1918), Hrvatska njiva (1918), Književni jug (1918, 1919), Omladina (1918–1920), Veliki kalendar Književnog juga (1919), Almanah Književnog juga (1920), Grič (1920), Novi vijek (1920), Nova Evropa (1921), Morgenblatt (1924), Jadranska straža (1925), Istarska riječ (1927), Morgenblatt Jahrbuch (1929–1931), Dubrovačka tribuna (1931), Republika (1947–1952, 1954, 1960, 1961, 1963), Kulturni radnik (1952, 1963), Narodni list (1952, 1956), Studentski list (1952), Polet (1953), 7 dana (1953, 1954), Rad JAZU (1954), Vjesnik u srijedu (1955), Vjesnik (1959, 1962), Telegram (1960, 1961), Modra lasta (1961), 15 dana (1961), Slobodna Dalmacija (1961, 1962), Večernji list (1961), Forum (1962), Zagrebačka panorama (1962). Potpuniju suradnju u periodici vidi u Leksikonu pisaca Jugoslavije, Novi Sad 1974, 55–56). Potpisivao se Iv. An., R. R. i RES. Zastupljen je i u mnogim antologijama i zbirkama; napisao je predgovore za više knjiga i izabranih djela (V. Stefanović Karadžić, S. Matavulj, P. Kočić, A. G. Matoš). Obradbe njegovih djela prikazane su na radiju, televiziji i u kazalištu. Velik dio Andrićeva opusa preveden je i na slovenski, makedonski, albanski, češki, ruski, poljski, bugarski, njemački, engleski, francuski, talijanski, nizozemski, švedski, finski, danski, norveški, rumunjski, mađarski, litvanski, turski, španjolski, japanski, perzijski i druge jezike. Andrićeva ostavština čuva se u SANU, a rukopis romana Na Drini ćuprija u Muzeju književnosti BiH. God. 1976. osnovana je Zadužbina Ivo Andrić, dodijeljena prva »Andrićeva nagrada« te otvoren Spomen-muzej. — U prvim kritikama A. je nazvan ekspresionističkim pjesnikom »kojega slike frapiraju raznolikošću koliko i izražajem« (B. Steiner). Poslije je kritika pratila dinamiku njegova književnog razvitka od lirike, novelistike, esejistike do širokih romanesknih freski. U mnoštvu studija, monografija, prikaza i biobibliografskih pregleda A. je ocijenjen kao humanist modernog kova, kritički racionalist, prodoran analitičar iracionalnog, sintetičar koji se uključuje u totalitet književno-povijesnih zbivanja u svijetu (R. Vučković).

VAŽNIJA DJELA: Ex Ponto. Zagreb 1918. — Nemiri. Zagreb 1920. — Put Alije Đerzeleza. Beograd 1920. — Pripovetke 1. Beograd 1924. — Pripovetke. Beograd 1931. — Pripovetke 2. Beograd 1936. — Gospođica. Sarajevo 1945. — Na Drini ćuprija. Beograd 1945. — Travnička hronika. Konsulska vremena. Beograd 1945. — Priča o vezirovom slonu. Beograd 1947. — Rzavski bregovi. Sarajevo 1947. — Nove pripovetke. Beograd 1948. — Pod Grabićem. Sarajevo 1952. — Prokleta avlija. Novi Sad 1954. — Lica. Zagreb 1960. — Zapisi o Goji. Novi Sad 1961. — Podnebesje. Sarajevo 1974.
 
IZABRANA I SABRANA DJELA: Izabrana dela 1–4. Beograd—Sarajevo 1958. — Sabrana djela 1–10. Zagreb 1963. — Sabrana djela 1–16. Zagreb—Sarajevo—Beograd—Ljubljana—Skopje 1963–1976.
 
LIT.: Niko Bartulović: Razgovor s dušom. Ex Ponto (Predgovor). Zagreb, 1918. — Janko Ibler: Ex Ponto. Narodne novine, 84(1918), 222, str. 1–2. — Vladimir Velmar Janković: Ex Ponto. Hrvatska riječ, 3(1918) 264, str. 3–4. — Dragutin Prohaska: Ljudima, koji nijesu našli svoga mjesta. Hrvatska njiva, 2(1918), 51/52, str. 851–853. — Zdenko Vernić (Zd. V.): Ex Ponto. Agramer Tagblatt, 33(1918) 284, str. 1–3. — Milan V. Bogdanović: Ivo Andrić: Ex Ponto. Politika, 16(1919) 4202, str. 1–2. — Miloš Crnjanski: Ivo Andrić: Ex Ponto. Književni jug, 2(1919) III/8, str. 361–367. — Andrija Milčinović(-nov): Dva mlada pjesnika. Novosti, 13(1919) 18, str. 2–3. — Isti (And. M.): Ivo Andrić: Ex Ponto. Savremenik, 14(1919) 2, str. 96–97. — Milan Savić (S): Češki prevod Andrićevog Ex Ponta. Književni jug, 2(1919), IV/1, str. 46. — Milan V. Bogdanović: Ivo Andrić: Put Alije Đerzeleza. Srpski književni glasnik, NS 1920, I/2, str. 124–130. — Ljubomir Maraković: Historijska minijatura. Hrvatska prosvjeta, 7(1920) str. 218–219. — Dragutin Prohaska (Dr. D. P.): Ivo Andrić: Put Alije Đerzeleza. Jugoslavenska obnova-njiva, 4(1920) 23, str. 520–521. — Gustav Krklec: Cveće mastionice. Srpski književni glasnik, NS, 1921, II/6, str. 472–474. — Branimir Livadić: Knjige Iva Andrića. Nova Evropa, 1921, II/3, str. 114–116. — Stanko Tomašić: Književnost Iva Andrića. Kritika, 2(1921) 4, str. 148–149. — Ljubo Wiesner (Lj. W.): Ivo Andrić: Nemiri. Novosti, 15(1921) 129, str. 7. — Gustav Krklec (-gk-): Treća knjiga Ive Andrića. Riječ, 3(1922) 189, str. 2–3. — Isidora Sekulić: Istok u pripovetkama Iva Andrića. Srpski književni glasnik, NS, 1923, X/7, str. 502–511. — Boško Novaković: Ivo Andrić: Pripovetke. Venac, 10(1924–25) 6, str. 447–450. — Antun Barac (B.): Pripovetke Iva Andrića. Jugoslavenska njiva, 9(1925) I (5), str. 176. — Velibor Gligorić (V. G.): Ivo Andrić: Pripovetke. Raskrsnica, 2(1925) 21/22, str. 75–77. — Ljubomir Maraković: Novi pripovjedači. Hrvatska prosvjeta, 12(1925) 4, str. 101–102. — Miodrag M. Pešić (M. M. P.): Ivo Andrić. Život i rad, 2(1929) IV/21, str. 657–664. — Milan V. Bogdanović: Pripovetke Iva Andrića. Srpski književni glasnik, NS, 1931, XXXIV/1, str. 58–64. — Antun Nizeteo: Uz novu knjigu Iva Andrića. Hrvatska revija, 10 (1937) 9, str. 486–488. — Nikola Mirković: Ivo Andrić. Beograd, 1938. — Milan V. Bogdanović: Ivo Andrić, Na Drini ćuprija. Naša književnost, 1(1946) 1, str. 119–122. — Isti: Ivo Andrić, Travnička hronika. Ibid., 2, str. 268–272. — Velibor Gligorić: Ivo Andrić, Gospodica. Politika, 43(1946) 12265, str. 7. — Isti: Ivo Andrić, Travnička hronika. Letopis Matice srpske, 120(1946) 357, str. 72–76. — Midhat Šamić: Jezik i stil Iva Andrića u pripovijeci »Priča o kmetu Simanu«. Pitanja savremenog književnog jezika, 2(1950) 2, str. 171–181. — Rosa Mayer: Ivo Andrić. Gehalt und Gestalt seines dichterischen Werkes. Graz 1951. — Slavko Leovac: Ivo Andrić kao pripovedač. Književnost, 7(1952) 11, str. 420–432. — Vlado Gotovac: »Prokleta avlija« ili nesigurne granice. Republika, 11(1955) 9, str. 723–726. — Slavko Leovac: Ivo Andrić. Život, 5(1956) XVIII/6, str. 359–373. — Dragiša Živković: Nekoliko stilskih odlika proze Ive Andrića. Godišnjak filozofskog fakulteta u Novom Sadu, 1956, 1, str. 251–270. — Petar Džadžić: Ivo Andrić. Beograd 1957. — Antun Branko Šimić: Lirski feljtonizam. Sabrana djela, 2, Proza, 1. Zagreb 1960, 122–127. — Ivo Andrić (Zbornik). Beograd 1962. — Kritičari o Andriću. Priredio Petar Džadžić. Beograd 1962. — Branko Milanović: Eseji i kritika Iva Andrića. Pregled, 14(1962) II/11–12, str. 379–398. — Regina Minde: Ivo Andrić. Studien über seine Erzählkunst. München 1962. — Mirko Rogošić: Andrić u Zagrebu. Zagrebačka panorama, 2(1962) 6, str. 17–19. — Jan Wierzbicki: Funkcija »pripovjedača« i »priča« u Andrićevoj prozi. Umjetnost riječi, 6(1962) 1/2, str. 50–68. — Miloš I. Bandić: Ivo Andrić. Zagonetka vedrine. Novi Sad 1963. — Nikola Milošević: Antropološki vid Andrićevog književnog stvaralaštva (u: Antropološki eseji) Beograd 1964, 130–167. — Radovan Vučković: Najznačajnije strane studije o Andriću. Putevi, 11(1965) 6, str. 625–637). — Borislav Mihajlović: Čitajući Prokletu Avliju. »Esejisti i kritičari«, Novi Sad, Beograd 1966, 158–171. — Branko Milanović: Andrić. Zagreb 1966. — Gajo Peleš: Roman-kronika u: Poetika suvremenog jugoslavenskog romana (1945–1961). Zagreb 1966, 55–99. — Karlo Ostojić: Andrićevo prevazilaženje apsurda. Sarajevo 1967. — Živojin S. Stanojčić: Jezik i stil Iva Aridrića. Beograd 1967. — Aleksandar Petrov: U prostoru proze. Ogledi o prirodi proznog izraza, Beograd 1968, 1–165. — Njegoš M. Petrović: Ivo Andrić. L’homme et 1’oeuvre. Ottawa 1969. — Roswitha Hamadani: Motive und Motivationen im Literarischen Werk von Ivo Andrić. Graz 1970. — Stanko Korač: Andrićevi romani ili svijet bez boga. Zagreb 1970. — Dragoljub Stojadinović: Romani Iva Andrića. Priština 1970. — John Fiske Loud: »Zanos« in the Early Stories of Ivo Andrić. Cambridge Mass. 1971. — Ivo Andrić. Bibliografičeskij ukazatel’. Moskva 1974. — Nikola Milošević: Andrić i Krleža kao antipodi. Beograd 1974. — Radovan Vučković: Velika sinteza o Ivi Andriću. Sarajevo 1974. — Petar Džadžić: O prokletoj avliji. Beograd 1975. — Slobodan Glumac: Andrićev azbučnik. Beograd 1975. — Kosta Dimitrijević: Razgovori i ćutanja Iva Andrića. Beograd 1976. — Književno delo Ive Andrića. Beograd 1976. — Radovan Popović: Kazivanja o Andriću. Beograd 1976. — Radoslav Vojvodić: Sudbina umetnika. Beograd 1976. — Ljubo Jandrić: Sa Ivom Andrićem 1968–1975. Beograd 1977. — Kritičari o Ivi Andriću. Sarajevo 1977. — Bogdan Krizman: Elaborat dra Ive Andrića o Albaniji iz 1939. godine. Časopis za suvremenu povijest, 9(1977) 2, str. 77–81. — Sava Penčić: Ivo Andrić u sovjetskoj književnoj kritici. Gledišta, 18(1977) 1/2, str. 63–74. — Andrićevi dani kulture. Travnik 1978. — Slavko Leovac: Pripovedač Ivo Andrić. Novi Sad 1979. — Ivo Tartalja: Pripovedačeva estetika. Beograd 1979. — Zbornik radova o Ivi Andriću. Beograd 1979. — Delatnost i dokumenti. Beograd 1980. — Delo Ive Andrića u kontekstu evropske književnosti i kulture. Beograd 1981. — Potpuniju bibliografiju djela i lit. do 1974 vidi: Ivo Andrić. Bibliografija dela, prevoda i literature. Beograd 1974.
 
Miroslav Šicel (1983)