FABRIS, Vinko

FABRIS, Vinko, kipar (Korčula, 7. II. 1933). Klesarsku školu u Korčuli završava 1951, a Školu primijenjene umjetnosti (kiparski smjer) u Zagrebu 1956. Studij kiparstva nastavlja pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i diplomira 1961. u klasi F. Kršinića. Od 1963. do 1967. radi u Kršinićevoj majstorskoj radionici, potom u vlastitu atelijeru. Od 1976. profesor je u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu. Vrhunski majstor u obradbi kamena, tematski je vezan za ženski akt i lik majke s djetetom. Temu »sanjalice«, kojom se nadahnuo u zavičaju, zamislio je u crtežu još za rada u Kršinićevoj radionici, a prvu skulpturu toga naziva isklesao je 1978. očito pod učiteljevim utjecajem. S vremenom svoju zamisao pojednostavnjuje i obogaćuje čistoćom oblika: skladne, blage obline sjedećih, zamišljenih, lebdećih »sanjalica« – pojedinačnih i u skupinama – sačuvale su prepoznatljivost akta, iako ponekad prelaze gotovo u apstrakciju. Da bi istaknuo prvotni grubi oblik kamena, F. na tim skulpturama ostavlja veće ili manje neobrađene površine. Tako postiže vlastit izričaj, prepoznatljiv po »izranjanju« mekih (moglo bi se reći »toplih«) oblika i likova iz kamenih gromada. Sudjelovao je od 1963. na nizu izložaba hrvatskih umjetnika, a samostalno izlagao u Zagrebu (1967, 1976, 1980, 1984, 1987, 1989, 1994), Korčuli (1967, 1977, 1979, 1981, 1995) i Sesvetama (1992). Radio je na restauriranju kamene plastike u đakovačkoj i osječkoj katedrali, u samostanu Male braće u Dubrovniku, crkvi Gospe Sinjske, palači Cipiko u Trogiru i dr.; rekonstruirao na zagrebačkoj katedrali oštećene rigalice i izveo dvije nove po vlastitoj zamisli (žabu i lavicu).