FALIŠEVAC, Josip

FALIŠEVAC, Josip, infektolog (Stari Mikanovci, 8. IV. 1911 — Zagreb, 1. XI. 1991). Gimnaziju je pohađao u Požegi te u Zagrebu, gdje je maturirao 1931. i završio studij medicine 1937. Doktorat znanosti postigao 1977. tezom Antibiotska terapija – dostignuća, problemi i perspektivni razvoj. Kraće je vrijeme radio u Zagrebu kao asistent Zavoda za sudsku medicinu, a potom je djelovao u Novoj Gradiški (1938–40) i Požegi (1940–45). Nakon rata bio je mobiliziran u Vojnoj bolnici u Osijeku te kao liječnik vojnog okruga u Slavonskom Brodu. Od 1947. do umirovljenja 1981. radio je u zagrebačkoj Bolnici (poslije Klinici) za zarazne bolesti, gdje je specijalizirao infektologiju. Kao stipendist WHO boravio 1948–49. u Londonu, specijalizaciju završio 1950. i iste godine u Puli organizira privremenu bolnicu radi suzbijanja epidemije trbušnog tifusa u Raši. Od 1951. voditelj je odjela u Bolnici za zarazne bolesti, 1954. habilitira se za privatnog docenta zagrebačkoga Medicinskog fakulteta, na kojem 1957. postaje docentom, 1960. izvanrednim, a 1963. redovitim profesorom. God. 1958/59, 1967/68, 1972. te 1974. kao savjetnik WHO za epidemiologiju i infektologiju boravi na Ceylonu, u Indiji, Tajlandu, Nepalu i Burmi. U Bombayu je bio organizator tečaja za voditelje infektoloških bolnica u jugoistočnoj Aziji i sudjelovao u izradbi priručnika The Clinical Management of Acute Malaria (New Delhi 1980). Napisao je više elaborata i preporuka koji su objavljeni kao dokumenti WHO. God. 1963–66. bio je dekan zagrebačkoga Medicinskog fakulteta, te od 1970. do 1980. predstojnik Klinike za zarazne bolesti »Fran Mihaljević« i pročelnik katedre, a neko je vrijeme bio i ravnatelj bolnice. Sudjelovao je kao nastavnik na poslijediplomskim studijima i tečajevima u Zagrebu, Splitu, Osijeku i Sarajevu. Bavio se etiologijom, epidemiologijom, klinikom, terapijom i prevencijom zaraznih bolesti, ponajprije zoonoza (napose leptospiroza), virusnih infekcija središnjega živčanog sustava, crijevnih zaraznih bolesti, posebice salmoneloza (istražujući efikasno cjepivo protiv trbušnog tifusa), te tropskih bolesti: malarije, variole, kolere. Iskustva pri suzbijanju variole u jugoistočnoj Aziji primijenio je tijekom epidemije velikih boginja u Jugoslaviji 1972, znatno pridonijevši organizaciji protuepidemijskih mjera. Glavno polje njegove djelatnosti bila je antimikrobna terapija: kliničkim istraživanjima antibiotika i kemoterapeutika sudjelovao je u formiranju naše doktrine racionalne antimikrobne terapije. Bavio se i hospitalnim infekcijama, a njegovi programatski radovi i radovi iz organizacije infektološke službe bitno su pridonijeli afirmaciji infektologije kao potpuno samostalne kliničke grane medicine. Radove je objavljivao u časopisima: Liječnički vjesnik (1949–51, 1953–55, 1958, 1960–67, 1970–73, 1975, 1978–81), Arhiv za higijenu rada i toksikologiju (1950–51, 1953, 1955), Higijena (Beograd 1952, 1954), Vojnosanitetski pregled (Beograd 1952, 1955, 1961, 1976), Medicinski glasnik (Beograd 1953, 1955, 1965, 1970), Zdravstvene novine (1953, 1957, 1959, 1961–62, 1967), Radovi Medicinskog fakulteta u Zagrebu (1955), Saopćenja »Pliva« (1955–57, 1960, 1965, 1968, 1972–73, 1975, 1979, 1981–83), Bulletin WHO (Geneva 1957, 1974), British Medical Journal (London 1959), Ceylon Medical Journal (Colombo 1959–60, 1962), Pharmaca (1965, 1967–68, 1970, 1972–75, 1977–78), Praxis medica (1970), Giornale di malattie infettive e parassitarie (Milano 1971, 1974, 1976, 1980), Medicinski vjesnik (1976), Rad JAZU (1976), Socijalna medicina (1980). Uredio je zbornike Antibiotici i antimikrobna terapija (Zagreb 1971) te Hospitalne infekcije (Zagreb 1971, 1973, 1979). Bio je predsjednik Infektološke sekcije i počasni član Zbora liječnika Hrvatske i Medicinske akademije Hrvatske, predsjednik Udruženja infektologa Jugoslavije te potpredsjednik Međunarodnog društva za zarazne bolesti. Dobitnik je Republičke nagrade za životno djelo 1977.