FANCEV, Franjo

FANCEV, Franjo, književni povjesničar (Virje, 24. IX. 1882 — Zagreb, 31. III. 1943). Gimnaziju započeo u Bjelovaru a nastavio u Zagrebu, gdje je maturirao 1902. Slavensku i romansku filologiju najprije je studirao u Zagrebu potom u Beču, gdje je 1907. doktorirao tezom Beiträge zur serbokroatischen Dialektologie: der kaj-Dialekt von Virje, mit Berücksichtigung der Dialekte Podravina’s (Archiv für slavische Philologie, 1907). A. Tijekom studija zanimao se za talijansku, njemačku i provansalsku književnost. Nakon završenog studija godinu dana bio je profesorom na Realnoj gimnaziji u Bjelovaru, a 1908. imenovan je pristavom Sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Profesorski ispit iz hrvatskog i francuskog jezika položio je 1909, a nakon habilitacijskoga kolokvija 1914. imenovan je privatnim docentom za historijsku gramatiku hrvatskog jezika. Nakon I. svjetskog rata postavljen je za knjižničara i upravitelja Sveučilišne knjižnice, a od 1919. njezin je ravnatelj. Redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu postaje 1926. Od 1925. dopisni član JAZU, od 1929. izvanredni pravi član, 1940. biran je za redovnog člana. U JAZU bio je od 1926. do smrti gospodarski tajnik, zatim i upravitelj akademijinih kućâ, predstojnik pisarnice i urednik Građe za povijest književnosti Hrvatske. Od 1937. do 1939. predsjednik je Društva hrvatskih književnika. U Hrvatskoj enciklopediji bio je stručnim urednikom za hrvatsku književnost. Objavio je oko 150 studija, rasprava i različitih prikaza i recenzija s područja hrvatske književnosti i jezika. Znanstvenim radom počeo se baviti kao student u Beču, surađujući u Jagićevu Archivu dijalektološkom studijom o narječju rodnog mjesta Virja (1907), a zatim i raspravama iz područja povijesti hrvatske književnosti. Takvim je radom nastavio i kao srednjoškolski profesor, a posebice kad je prešao u Sveučilišnu knjižnicu. Istraživao je probleme hrvatske dopreporodne književnosti, držeći se uvijek arhivskih vrela i dokumenata. Pisao je o hrvatskoj srednjovjekovnoj književnosti, o jeziku protestantskih pisaca, o počecima kajkavske književnosti, o prijevodima Biblije na hrvatski jezik. Prva mu je objavljena rasprava o Ćirilu i Metodu (Hrvatske novine, Virje 1905), a toj se temi i poslije vraćao, posebice u raspravama O najstarijem bogoslužju u Posavskoj Hrvatskoj (Zbornik kralja Tomislava, 1925), a zatim i opsežnom studijom Latinički spomenici hrvatske crkvene književnosti XIV. i XV. stoljeća u kojima je prikazao odnos latinicom pisane književnosti i starijih glagoljskih spomenika. Drugo područje njegova istraživanja jest hrvatski narodni preporod u XIX. st. Za razliku od dotadašnjih shvaćanja da je ilirski pokret i hrvatski narodni preporod dio općih europskih nacionalnih gibanja, posebice slavenskih naroda, F. je objavio dokumente s težnjom da dokaže tvrdnju o »našem podrijetlu hrvatskoga narodnoga preporoda« (Građa za povijest književnosti hrvatske, 1933), pišući o piscima (J. Drašković, A. Mihanović, I. Derkos, P. Štoos) i o tekstovima iz toga razdoblja, s jasnom odrednicom: »Jedno je hrvatski preporod, koji se razvija već od kraja XVII. st., a drugo je ilirski pokret koji počinje godinom 1832«. Njegova rasprava Jezik hrvatskih protestantskih pisaca XVI. vijeka – Prilog historičkoj gramatici jezika hrvatskoga ili srpskoga, prema mišljenju J. Hamma, nadmašila je Rešetarovu studiju o jeziku primorskih lekcionara XV. st., jer je F. »crpao građu iz sedamnaest tekstova kojih se većina nije uklapala u tradicionalne okvire crkvenih tekstova, nego se držala pučkoga, narodnoga jezika«; tom je studijom bio prethodnikom i Ivšićeva sintetskog pregleda hrvatskoga kajkavskog narječja (1936) i Junkovićeve dijakronijske rasprave o kajkavskom narječju na osnovi jezika A. Vramca (1972). Posebice su važne Fancevljeve rasprave o hrvatskom protestantizmu u kojima je, uz F. Bučara, dao znatan bibliografski prinos (Starine, 1938, 39, Ljetopis JAZU, 1940, 52), o srednjovjekovnom kazalištu i crkvenim prikazanjima te o isusovačkoj književnosti u Slavoniji. Kritički je priredio tekstove nekojih crkvenih prikazanja i Kašićevu dramu Sveta Venefrida (Vrela i prinosi, 1938).