ANDRIĆ, Nikola

ANDRIĆ, Nikola, književni povjesničar, pisac, dramaturg, prevodilac i jezikoslovac (Vukovar, 5. XII 1867 — Zagreb, 7. IV 1942). Sin je Mate, remenara i suca i Julijane, rođ. Mađarević. Pučku školu polazio je u Vukovaru (1874–1879), a gimnaziju je završio u Osijeku (1879–1887). Dobivši potporu zemaljske vlade, odlazi 1887. u Beč, gdje kod V. Jagića, A. Mussafiae i G. Meyer-Lübkea studira slavistiku i romanistiku. Romanistiku studira i na Sorbonni te na Collége de France (1889). Diplomirao je u Beču 1891; državni profesorski ispit iz hrvatskog i francuskog jezika položio je 1894, a doktorirao 1897. temom Prijevodna beletristika u Srba od godine 1777–1847 (Vienac 1892). Najprije je radio kao suplent za hrvatski i francuski jezik na realnoj gimnaziji i višoj trgovačkoj školi u Zemunu (1891–1893). Na prijedlog S. Miletića postaje 1894. dramaturg Hrvatskoga zemaljskog kazališta u Zagrebu i na toj dužnosti ostaje do 1899. S Miletićem je 1898. osnovao Glumačku školu u Zagrebu na kojoj uz prekide predaje do 1926. God. 1899. postaje predavač hrvatskog i latinskog jezika te svjetske književnosti na ženskom liceju u Zagrebu. Od 1901–1907. ponovno je dramaturg Hrvatskoga zemaljskog kazališta u Zagrebu. Jedan je od osnivača (1907), i upravitelj osječkoga Hrvatskog narodnog kazališta (do 1908). Zatim postaje profesor na I realnoj gimnaziji i Glumačkoj školi u Zagrebu. Kao član redakcije Narodnih novina (1909–1913) uređivao je prosvjetnu rubriku i feljton te pisao kazališne vijesti i recenzije o novijim knjigama. God. 1913. osnovao je i bio glavni urednik popularne Zabavne biblioteke. A. je povremeno obavljao i političke dužnosti; bio je vladin kazališni povjerenik i upravitelj Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu (1920–1921) te pomoćnik ministra prosvjete S. Radića u Beogradu (1925–1926). Umirovljen je 1927. Bio je član i funkcionar mnogih društava: osnivač i starješina Matice hrvatskih kazališnih dobrovoljaca, predsjednik Matice hrvatske, Društva hrvatskih književnika i Društva prijatelja Poljske. Odlikovan je viteškim redom Sv. Save (Beograd 1895) i poljskim ordenom I reda »Polonia restituta«. — Pisao je feljtone, pripovijetke, polemike, putopise, književnopovijesne studije i jezikoslovne rasprave. Prvu pripovijest, Lov na sjedećke, parafrazu humoreske V. Korajca, objavio je 1887. u Sriemskom Hrvatu. Objavljivao je u publikacijama: Vienac (1888, 1890, 1892–1900, 1908), Pozor (1890, 1898, 1900, 1902–1904, 1921–1934, 1938–1940), Javor (1892, 1893), Agramer Tagblatt (1893, 1895, 1906, 1929), Pozorište (1893, 1895, 1900, 1904, 1905, 1907), Kazališni almanah (1895), Nada (1895), Narodne novine (Zagreb 1897, 1898, 1900, 1902, 1904–1915, 1917, 1918), Spomen-cvijeće (1900), Život (Zagreb 1900), Brankovo kolo (1901), Karlovački glasnik (1901), Mali dobrotvor(1901/1902), Prosvjeta (Zagreb 1901, 1902, 1912), Rad JAZU (1901, 1902), Srbobran (1905–1910), Glas Matice hrvatske (1906–1909), Hrvatska (1906–1908), Pokret (1906), Hrvatstvo (1907), Narodna obrana (1907), Veliki Ćiril-Metodski koledar (1907), Die Drau (1908), Hrvatsko kolo (1908), Slavonische Presse (1908), Hrvatska smotra (1909), Večernje novine (1911, 1919, 1937, 1940), Nastavni vjesnik (1911/1912), Venac (1911/1912), Hrvatska kruna (1912), Smilje (1913/1914, 1915/1916), Hrvatska njiva (1917), Hrvatska revija (1917), Hrvatski list (Pula 1918, 1924, 1925, 1927, 1937, 1940), Omladina (1918), Savremenik (1918, 1919, 1923, 1927, 1937), Nova Evropa (1920), Kazališni list (1921), Riječ Srba-Hrvata-Slovenaca (1921), Jutarnji list (1922, 1929, 1934, 1936), Talija (almanah, 1922), Teater (1922/1923, 1932), Hrvatska pozornica (1925/1926), Hrvat (1927), Reč i slika (1927), Hrvatsko pravo (1929), Danica (1934), Obzor spomen-knjiga 1860–1935 (1935), Srijemske novine (1937, 1939), Varaždinske novosti (1937/1938), Srijemski Hrvat (1939), Hrvatska straža (1940). Mnoge radove objavio je pod pseudonimima Dudan Mate, Miloje Fruškogorac, Rođo, Harry, Spectator, Prijatelj drame, Raoul, Alpha, Musicus, Peterburžec te šiframa dr. A., Fr., dr., n. i dr. (vidi Leksikon pisaca Jugoslavije, 1. Novi Sad 1972). Prijevode suvremenih ruskih pisaca objavio je u Viencu i popratio ih kraćim komentarima. Od beletrističkih djela objavio je 1894. knjigu feljtona U vagonu, a 1927. dva sveska putopisa Od Balkana do Montblanca (s autobiografijom Redaktor o autoru). U povodu otvaranja nove kazališne zgrade u Zagrebu 1895. napisao je Spomen-knjigu. Važniji su mu članci o J. Kundeku (Život 1900), J. Tomboru, A. Veberu (Narodne novine 1906) i o zaboravljenim književnicima apsolutizma (Hrvatska 1906) te studije o M. Maruliću (1901) i P. Solariću (1902). Na poziv predsjednika Matice hrvatske T. Smičiklasa (1894) prihvatio se redigiranja i izdavanja biblioteke Hrvatskih narodnih pjesama (6 knjiga) poprativši je raspravom o motivima, jeziku i etosu u našoj narodnoj poeziji. Kao utemeljitelj i urednik Zabavne biblioteke (1913–1942), izdao je 603 knjige s prijevodima vodećih svjetskih autora; sam je preveo više od 60 romana i pripovijedaka te isto toliko drama (pretežno s francuskog, njemačkog i ruskog). Andrićev glavni jezikoslovni rad je Branič jezika hrvatskoga (1911), a leksikografski, rječnik Šta je šta (s I. Velikanovićem). — Kritičari su Andrića nazvali poliglotom i eruditom čiji je književnopovijesni i esejistički rad nadmašio beletristički. Istaknuta je njegova zasluga za unapređenje hrvatskoga kazališnog života.