ANDRIĆ, Vicko

ANDRIĆ, Vicko (Andrich, Vincenzo, Vinko), graditelj i konzervator (Trogir, 23. III 1793 — Split, 15. I 1866). Gimnaziju je polazio u Splitu, a licej u Zadru. Maršal A. F. L. Marmont pohvalio ga je kao odlična đaka, a rimski graditelj Basilio Mazzioli uputio ga je u Rim na Arhitektonsko-agrimetrijski fakultet. Studirao je na Accademia di San Luca (1812–1816) koju je vodio kipar A. Canova. Posljednje godine studija upravljao je arheološkim iskapanjima na rimskom Forumu. U domovinu se vratio s diplomom graditelja i mjernika. — Kao mjernik zadarskog i splitskog kotara regulirao je vode Neretve, Cetine i Krke te močvare, projektirao je ceste, mostove i druge građevine te pregradio dio splitskih lazareta u zatvore. U Splitu sudjeluje 1820. u radovima komisije za obnovu bivšeg Kneževa dvora (danas Etnografski muzej). Od 1821. bio je tehnički upravitelj iskapanjâ u Solinu. Direktoru muzeja Frani Lanzi snimio je 1846. tlocrt iskopina. God. 1822. obnavlja vrh zvonika stolne crkve (križ zamjenjuje gromobranom, učvršćuje konstrukciju, spušta zvona u niže katove). God. 1853. povjerena mu je provjera trase staroga rimskog vodovoda; za nepune dvije godine otkrio je i otkopao sve njegove ostatke. Radovi na osposobljavanju vodovoda trebali su početi 17. III 1854, ali su Andrićevi protivnici onemogućili provedbu. Projekt (1859) za gradnju kazališta nije mu prihvaćen. Od njegovih projekata izvedeno je samo uređenje groblja na Sustipanu s klasicističkim paviljonom. Zbog narušena zdravlja i sukoba s pretpostavljenima i javnošću, A. odlazi u mirovinu te se posvećuje čuvanju i istraživanju spomenika i urbanističkom radu u Splitu. Otada je dobrovoljno sudjelovao gotovo na svim radovima. Bio je konzervator za splitski i zadarski okrug (1854–1864). Svoje djelovanje pretežno je usmjerio na Dioklecijanovu palaču (1846–1847. pisao je o Dioklecijanovu mauzoleju u listu La Dalmazia) te je 1850–1852. snimio njezine vidljive ostatke u 20 tabla (crtao ih je Dujam Marcocchi). Taj rad je trebao biti podloga za restauraciju i (pretjeranu) purifikaciju antičkog kompleksa – naročito mauzoleja – od svih naknadnih pregradnja i građevnih interpolacija (pa i zvonika stolne crkve). Koristeći se neostvarenom zamišlju maršala Marmonta, A. je 1857. napravio projekt po kojemu su se trebale ukloniti prigrađene kućice pred južnim pročeljem i očistiti »podrum« palače. Zamisao nije ostvarena zbog interesa nekih građana, stručnih razmimoilaženja i nedostatka sredstava. Projektirao je i restauraciju šibenske katedrale. — Od vremena studija u Rimu, A. je pristaša klasicizma, pa su njegovi tadašnji projekti primjer klasicističke arhitekture. Andrićevi projekti, nacrti, rukopisi i arhivska dokumentacija nalaze se u Muzeju grada Splita, Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika i Arheološkom muzeju u Splitu te u Historijskom arhivu u Zadru. Snimci za regulaciju Dioklecijanove palače sačuvani su u rukopisu (Illustrazione ai progetti: Carrara, Andrich, Clocchiati. Zadar 1851). A. je bio naš prvi stručni konzervator. Portret mu se nalazi u Arheološkom muzeju u Splitu.