Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

HERCIGONJA, Nikola, skladatelj, glazbeni pedagog i pisac (Vinkovci, 19. II. 1911 – Beograd, 7. VII. 2000). U Zagrebu maturirao 1930. u Klasičnoj gimnaziji, kompoziciju studirao na Muzičkoj akademiji u K. Odaka i B. Berse, diplomirao 1935. Za studija, pod utjecajem P. Markovca i lijevo orijentiranih intelektualaca, prihvatio ideologiju koja je obilježila njegov životni i stvaralački put. Od 1932. zborovođa zagrebačkih pjevačkih društava »Radić«, »Zvezda«, »Nada«, a 1934–37. vodi radničke i seoske zborove »Tekstilac«, »Međimurac«, »Tramvajac«, »Seljačka sloga«. God. 1938. profesor je glazbe u gimnaziji u Strumici, 1938–41. u gimnaziji u Sušaku, vodeći u okolnim mjestima (Hreljin, Draga) amaterske pjevačke zborove. Za pjevačka društva sklada 1935–37. prve zborne skladbe Ivanje, Crveni makovi, Vstanite, Matiji Gupcu, Zlomimo bič, a započinje i publicističku djelatnost (Primorje 1939–40; Hrvatski dnevnik 1940; Primorske novine 1941). U jesen 1942. odlazi u partizane gdje je imenovan pročelnikom Kazališta narodnog oslobođenja, potom načelnikom Odjeljenja za kulturu i umjetnost ZAVNOH-a. U Zagrebu 1945. postaje pročelnikom glazbenog odsjeka u Odjelu za kulturu i umjetnost Ministarstva prosvjete NRH, potom u Beogradu 1946–47. glazbeni referent Komiteta za kulturu i umetnost Vlade FNRJ, 1947–49. voditelj glazbenog odsjeka filmskog poduzeća »Avala«. God. 1949–50. predaje povijest glazbe na beogradskom Univerzitetu, od 1950. na Muzičkoj akademiji (od 1973. Fakultet muzičkih umetnosti), gdje je potom profesor odjela za muzikologiju do umirovljenja 1975. Njegova gledišta o društvenoj angažiranosti umjetnika i svrhovitosti umjetničkog djela odredila su izbor glazbenih vrsta i sredstva izričaja. Skladao je pretežito djela povezana s ljudskim glasom i riječju želeći što jasnije izraziti poruku. Skladateljsko je ishodište nalazio u »muzičkom jeziku koji je potekao iz zemlje« – folkloru, pa tonski iskaz temelji na fleksijama narodne riječi i dubokim slojevima autohtonog melosa. Pri tome ga nadahnjuje ponajviše crnogorska, međimurska i istarska folklorna baština. U glazbenom izričaju priklanja se realizmu po uzoru na M. P. Musorgskog i L. Janačeka. Realistički smjer i vokalnost kao poticaj glazbenoj nadgradnji, zatim ustrajanje na intonaciji riječi, arhetipskim i arhaičnim formulama, recitativnosti vokalnoga sloga te paleta suvremenih glazbeno-izražajnih sredstava – poglavito harmonijskih – čine elemente na kojima osniva svoju glazbenu zamisao, bilo da se radi o djelima čija je »svrha« direktno uporabna, kao što su zborne i solo-popijevke, poeme, kantate, borbene i masovne pjesme, obradbe narodnih pjesama ili o većim, namijenjenima složenijim sastavima, ali vezanim za ista temeljna ishodišta. Stoga su mu najznačajnija ostvarenja pisana za glas, zbor i orkestar uz tekst ili libreto, a malobrojna orkestralna i instrumentalna djela također su uvijek povezana s određenim sadržajem (Pan, simfonijski capriccio, 1935; Svita na teme starih dubrovačkih igara, 1959). U glazbeno-scenskim djelima istraživao je oblike i načine kojima bi mimo opernoga žanra obogatio glazbeno kazalište novim oblicima. Najprije sklada »glazbeno-scensku burlesku« Vječni Žid u Zagrebu 1942, nadopunivši u libretu satiričnu novelu A. Šenoe na hrvatske političke prilike XIX. st. vlastitim prikazom zbivanja 1868–1941, koje predstavlja grotesknom baletnom scenom. U sljedećem djelu, kantati (1951), proširenoj i prerađenoj 1957. u operu--oratorij Gorski vijenac prema Njegoševu epu, oblikovao je monumentalnu fresku na razmeđu epa i drame. Izborom tekstova iz Balada Petrice Kerempuha M. Krleže došao je do »glazbeno scenske vizije« u osam stavaka Planetarijom (1960) u kojima radikalnim zvučnim sredstvima nadograđuje jezični izričaj u rasponu od refleksivne poezije do košmarskih vizija i apokaliptičnih situacija. U scenskom oratoriju Jama (1971), naslovljenom Passio hominis nostri, po I. G. Kovačiću, glazbenu građu u cijelosti temelji na tonskom sustavu istarske ljestvice, a ponegdje simbolično upleće melodijske odlomke iz gregorijanskog korala. Temu patnje obrađuje i u »scenskoj pasiji« Hlapec Jernej in njegova pravica (1980), kojoj je tekst prema drami I. Cankara sastavio na slovenskom jeziku, naglasivši ulogu jezične intonacije kao nositelja glazbenih vrijednosti. Opera-balet Stav’te pamet na komediju (1964), prema Držićevu Dundu Maroju, po tipu srodna renesansnim madrigalskim komedijama, oblikovana je po uzoru na Stravinskog, tako da pantomimičko predstavljanje događaja na sceni prati »glazbeni komentar« statičnih solista, zbora i orkestra. Brojna veća i manja vokalna djela, od kantata i poema do ciklusa popijevaka, izborom sadržaja slijede srodnu, uvijek angažiranu tematiku. H. je skladao i scensku te filmsku glazbu. Bavio se i melografskim radom napisavši 40 obradba narodnih napjeva za različite sastave i dvadesetak harmonizacija. Rasprave i glazbene kritike objavljivao u stručnim časopisima i novinama Književne novine (1940, 1949, 1951), Slobodna Dalmacija (1944), Vjesnik (1945), Muzičke novine (1946, 1951), Kolo (1947), beogradskima Rad (1947), Muzika (1948, 1950), Kulturni život (1949–50), Borba (1950, 1951, 1953, 1955), Narodna armija (1954), Savremeni akordi (1954–55, 1957), Politika (1960–61), Pozorišni život (1961) te sarajevskima Oslobođenje (1958), Zvuk (1959, 1966). Dio njegovih muzikoloških i publicističkih tekstova objavljen je u knjizi Napisi o muzici (Beograd 1972). Napisao je i Kratak pregled razvoja muzičke kulture. Beograd 1969. – Dobio je više nagrada: Trinaestojulsku nagradu Crne Gore (1970), AVNOJ-evu nagradu (1975), Sedmojulsku nagradu (1981).

DJELA (praizvedbe i tisak): Uspavanka majke partizanke, poema za glas i glasovir. Beograd 1946. – Tito, to smo mi svi, kantata. Beograd 1948. – Svečana suita, kantata. Radio-Beograd 1950. – Tri međimurske, ciklus za glas i glasovir. Beograd 1950. – Gorski vijenac, kantata za solo sopran, mješoviti zbor i orkestar. Cetinje 1951. – Šest Zmajevih satiričnih pjesama za bas i glasovir (stihovi J. Jovanović Zmaj); orkestralna verzija Beograd 1955. Tiskano (verzija za glas i glasovir), Beograd 1955. – Gorski vijenac, scenski oratorij (libreto P. P. Njegoš, R. Plaović i N. Hercigonja). Beograd 1957. Tiskano (kao suita). Beograd 1967. – Vu kleti, ciklus kajkavskih narodnih pjesama za soliste, zbor i orkestar. Beograd 1957. – Tri igre iz Crne Gore i Boke za sole, zbor i orkestar. Radio-Beograd 1958. – Zibu-haju, ciklus dječjih međimurskih pjesama za glas, dječji zbor i orkestar. Beograd 1958. – Mali Hans, dječja radio-opera (prema O. Wildeu). Beograd 1959. – Slavna naša kumpanija, ciklus kajkavskih narodnih pjesama za sole, zbor i orkestar. Radio-Beograd 1960. – Tri balade Petrice Kerempuha, za glas i glasovir. Beograd 1963. – Četiri dubrovačke serenate, za tenor i čembalo. Radio-Beograd 1965. – Planetarijom, muzičko-scenska vizija na tekstove M. Krleže. Beograd 1965. – Zadnja popevka, ciklus za glas i glasovir (i uz orkestar). Radio-Beograd 1965. – Isti smo hod, kantata. Beograd 1966. – Stav’te pamet na komediju, komična opera-balet prema Držićevu Dundu Maroju, dubrovačkoj i dalmatinskoj poeziji. Radio Beograd 1967, TV adaptacija Beograd 1973. – Jama, scenski oratorij (stihovi I. G. Kovačić). Beograd 1973 (koncertna izvedba), Novi Sad 1975 (scenska izvedba; gramofonska ploča – Jugoton). – Hlapec Jernej in njegova pravica, scenska pasija (prema drami I. Cankara). Beograd 1984.
 
LIT.: (»Gorski vijenac«, scenski oratorij): O. Danon, R. Plaović i dr., Pozorišni život (Beograd), 3(1957) 6, str. 12–16. – M. Radenković, Zvuk, 1958, 15/16, str. 227–233. – K. Kovačević: Hrvatski kompozitori i njihova djela. Zagreb 1960, 185–191. – Isti: Muzičko stvaralaštvo u Hrvatskoj 1945–1965. Zagreb 1966. – M. Milosavljević-Pešić: Kompozitori i muzički pisci Jugoslavije. Beograd 1969, 232–234. – V. Peričić: Muzički stvaraoci u Srbiji. Beograd 1969, 111–122. – (Povodom premijere »Jame«): P. Anagnosti, Borba (Beograd), 52(1975) 18. V, str. 8. – M. Hadnađev, Pozorište, 1975, 24. VI, str. 8. – S. Đurić-Klajn, Politika (Beograd), 72(1975) 16. X, str. 14. – N. Turkalj, Ibid., 1976, 15. IV, str. 9. – P Mihelčič, Delo (Ljubljana), 19(1977) 25. VI, str. 7. – D. Radosavljević: Hercigonjeva sla po slovenskih delih. Ibid., 26(1984) 1. XII, Pr., str. 5. – S. Turlakov: Od Pučinija do Hercigonje. Povodom premijere »Sluge Jerneja« u Beogradu. Borba, 62(1984) 23. X, str. 9. – B. Radović: »Gorski vijenac« i druga muzičko-scenska dela Nikole Hercigonje. Beograd 2000. – A. Tomašek: Izrazita i osebujna glazbeno-stvaralačka osobnost. Cantus, 2000, 106, str. 34–35.    
 
Marija Bergamo (2002)